Hooper (1978)

Pošto osobno znam da među onima koji povremeno pročitaju ove retke ima i onih koji su uzeli kameru u ruke te snimili nešto svoje, ovo je nekako posvećeno njima. Jer su i oni radili akcija/kaskaderske stvari, pa bi bio red da oni (ali i svi ostali koje zanima u filmu koji govori o filmovima, dobiju jedan mali tekst o filmu koji govori o – kaskaderima.

Kako su dotični nekoliko desetljeća bili posve na margini filmskog svijeta (ako se ne varam prije nekoliko godina su počeli dobivati nagrade za svoje nastupe i posao) nije teško dokučiti zašto je Hooper najbolji film koji govori o dotičnoj profesiji. Zato što je jedini. Mislim, ima filmova koji govore o filmovima, postupku stvaranja, snimanja i odnosima s glumcima (i nisu dokumentarni) ali kaskaderi kao profesija jako malo su zastupljeni na velikim ekranima. Jedini koji mi dolazi u sjećanje jest The Stunt Man, ali koji je priču o tim ljudima ukomponirao na posve drugačiji način (lik u taj posao ulazi posve slučajno) dok je Hooper i prikaz tog svijeta, ali i jedna vrsta kritike. Danas je CGI glavni faktor kod gadnih scena koje zahtjevaju fizičku akciju, no u dobrim starim vremenima ako ste htjeli automobil provesti kroz kadar (i preskočiti pokoji most usput) trebali ste imati živog čovjeka u pravom automobilu. Zvuči jednostavno, ali nije.

To je profesija gdje kaskaderi ginu kao muhe (OK,OK, možda sam malo pretjerao) ali zahvaljujući njima jedan James Bond može biti cool koliko god želi jer ga drugi portretiraju na ekranu (Timothy Dalton je imao gadnu svađu s producentima jer je želio odraditi scenu na Gilbraltasku sam – i uspio je, radi čega su ga kaskaderi gledali s malo većim poštovanjem) kao i svi ostali akcijski likovi.

Sonny Hooper je vrhunski kaskader – koji je još živ (kako kaže tag line) i vrhunski je prefesionalac u svojem poslu. Nema što nije napravio, ali godine polako dolaze po svoje i mlađe snage kucaju na vrata. Jedan od njih je Sky, mladi dare devil tip koji radi atraktivnije stvari i polako počinje zamjenjivati Hoopera, no njih dvojica, iako rivali, morat će udružiti snage da izvedu stunt svih vremena. Skok preko srušenog mosta pojačanim autom koji ima – raketni pogon. Različite generacije: ujedinite se.

Film kao takav nema baš pravu narativnu strukturu, radi se o više povezanih segmenata koji čine cjelinu. Tako je tu dio kaskaderskog društva (i redatelj Hal Needham i Burt Reynolds su bili kaskaderi u početku karijere) i njihovog povezivanja (uglavnom su opušteno društvo sklono dobrom provodu, s pokojim ”pravim” stuntovima – vožnja auta u rikverc po autocesti) pa onda ide red ”filmskih” scena gdje je razlika između Hoopera i Skya u sljedećem. Hooper je stara škola, odgojena na radu u vesternima, dok Sky predstavlja mlade snage koji rade na Bond filmovima.

Tako je ”film” u filmu ”The Spy Who Laughed at Danger” spoof Bonda (za koji su autori skoro dobili tužbu) i u tim se dijelovima dobro vidi kako funkcioniraju stvari iza scene. Također, producenti i ini žele sto veće, spektakularnije scene, baš ne birajući hoće li biti preopasne za ljude koji ih trebaju izvesti jer su kaskaderi ionako sporedni likovi u takvim stvarima.

A nije izostala ni spektakularnost jer posljednjem skoku s raketnim autom prethodi jedna luda vožnja kroz grad koji se zarušava (auto sve izbjegava u zadnji trenutak, znate već – klasika) ali djeluje vrhunski, što mu je u doba premijere donijelo instant kultni status među određenim krugovima ljudi.

Teško da ćete vidjeti nekakvu vrhunsku glumu, sve je podložno laganim zahebancijama, ali pouzdani nastupi nekolicine glumaca iz najboljih dana karijere (uz Reynoldsa tu je i Jan-Michael Vincent) dosta materijala o filmovima i filmskoj pozadini, malo dobre stare fizičke/kaskaderske akcije pruža dovoljno zabave, ali treba napomenuti i kako je riječ o površnom filmu, bez iole ozbiljnije karakterizacije, namjenjenom jedino za zabavu.

Izvor: Deckardov kutak / Photo: Smoky and the Bandit (1970) & Hooper (1978) Promo

Pisac, kritičar, scenarista, esejista, bloger… i stanovnik svijeta.

Komentari