U posljednje sam vrijeme imala priliku upoznati ljude koji su posvećeni podučavanju, proučavanju, življenju i širenju ljubavi prema sebi. S obzirom da mi je ta tema i samoj bila oduvijek zanimljiva i mnogo sam o njoj promišljala, a u više sam navrata dosad o njoj nešto i pisala, ovog sam joj ljeta posvetila posebnu pažnju i zatekla se kako je u mnogim situacijama promatram na djelu.

Jučer sjedim uz prozor u jednom berlinskom lokalu, jedem najbolju tortu od maka u životu, pijem espresso macchiato s malo guste pjene kako to znaju napraviti na mjestima s dobrom kavom i promatram kroz staklo prolaznike. Vani lagano kiši pa im je korak, imam osjećaj, nešto brži no obično, no dovoljno je i da mi se samo na trenutak zadrže u fokusu da bih osjetila njihovu energiju iz koje gotovo nepogrešivo izvire ili ne izvire ona – ljubav.

Prema sebi i od sebe, a time i prema svemu i od svega. Prolaze duše u multi-kulti odorama. Tijela su mlada, stara, visoka, niska, crna, bijela, velika, mala, svakojaka na svakojake načine. Ali nevezano za to kakvih su vanjskih obilježja, iz njih izvire unutarnji impuls koji govori žive li ljubav. Jer to se doista osjeti. U pogledu, pokretu glave, u ritmu kojim prolaze ulicama, u načinu na koji će se mimoići s drugim prolaznicima, u pritajenom ili izraženom osmijehu, u tome hodaju li uspravno ili pogrbljeno, u onom trenutku kad stopalima dotaknu tlo i stope se s njime, u oblačku energije koji pleše oko njih, u svemu vidljivome i nevidljivome.

Voljeti sebe? Trebalo bi to biti tako prirodno, tako jasno, nedvosmisleno i nježno. Jer s tim Sobom o kojem pričamo smo od prvog udaha na ovome svijetu pa do posljednjeg izdaha. Tog Sebe smo negdje jednom odabrali i njemu smo se radovali.

Duša je cupkala u redu od nestrpljenja, čekajući kada će napokon doći na svoje i stopiti se s materijalnim dijelom nas kako bi doživjela nevjerojatna i senzacionalna iskustva za koja joj je potrebno tijelo. Pa ipak, ispada da su ljudi koji doista vole sebe prije iznimka nego pravilo. Nažalost. Jer to bi značilo da je istinski voljeti druge i sve oko nas također prije iznimka nego pravilo. Jedno bez drugoga ne ide. Doista ne ide. Iako sam i ja godinama mislila da ide i da drugoga uvijek možemo voljeti, neovisno o tome volimo li ili ne volimo sebe.

Bilo je i onih trenutaka kad sam bila uvjerena da je voljeti sebe potpuno nebitno dok god volimo druge. No, danas shvaćam da sam itekako bila u zabludi. Ako uistinu nemamo ljubavi prema sebi i takvi se nevoljeni dajemo nekom drugom, kad tad će doći do trenutka kad ćemo potpuno ostati bez snage i isprazniti sve rezervoare naše energije. To će se neminovno dogoditi, nekad prije, nekad kasnije, ovisno o tome koliko se dugo druga strana ponaša u skladu s našim očekivanjima, Jer, kad ne volimo sebe, mi sve za sebe tražimo izvan nas, crpimo iz drugih, a to će na kraju iscrpiti svaki naš atom jer nam drugi nikada neće moći dati ono što trebamo. Zato što se to što uistinu trebamo nalazi unutar nas. Došlo je s nama na ovaj svijet i jedino mi imamo ključ od vrata iza kojih je blagoslov koji traži naša duša.

Ljubav je apstrakna i nemoguće ju je kao takvu definirati. Nekada mi se to činilo kao problem, danas mi je sasvim jasno da su definicije nepotrebne. Čemu definirati nešto što se ionako samo po sebi jasno očituje? Čemu nešto beskonačno svrstavati u okvire? Nepotrebno. Od definicije ionako nemamo ništa. Tajna je u tome da otvorimo srce i promatramo kako se ljubav očituje u svemu.

O ljubavi prema sebi se u posljednje vrijeme mnogo piše, a i sama pohađam edukaciju kod predivnog autora koji se mnogo bavi ovom temom, a kako bih je svojedobno mogla približiti što većem broju ljudi jer shvaćam koliko je to važno i koliko je ona temelj svakog odnosa i ispunjenog života za kojim svi tragamo. Mnogi se pritom slažu da se ljubav prema sebi svodi na nekoliko najvažnijih aspekata.

Prvi se odnosi na to da osvijestimo od čega se osjećamo dobro i što volimo raditi. Dobro se osjećati je nešto što su mnogi od nas zaboravili. Kako bismo uopće definirali dobar osjećaj? Za mene je to stanje u kojem osjećam lakoću, inspiraciju i strast za životom. U tom mi stanju dođe da iz čista mira zapjevam ili zaplešem, zagrlim i poljubim nekog od dragih ljudi koji su tada oko mene, pošaljem nekom inspirativnu poruku ili mu samo dam do znanja da ga volim. To je stanje u kojem se ničeg ne bojim, ni na čemu ne nastojim i ni oko čega ne brinem ili strepim. Tada znam da je u meni velika snaga kojom mogu pokrenuti stvari svijeta, da sve ima smisla i da je sve dobro. Na površini je energija koja pokreće, u dubini je mir.

To je za mene istinski dobar osjećaj i posljednjih je godina moj vjerni pratitelj. Ne zato, kao što bi mnogi pomislili, jer sam imala sreće stvoriti obitelj kakvu imam, jer su mi okolnosti išle i idu na određeni način na ruku i slično, već zato što sam osvijestila mnoge stvari, što neprestano nastojim sama sebe podsjećati što je u životu istinski važno, što mi je otvoreno srce vodilja, što promatram život na bazi šireg plana, ne smatrajući se žrtvom, već stvarateljem i tako dalje. Primjer sam da se sve može o čemu govorim jer sam sama prošla svim etapama puta od samog početka.

Drugi se aspekt ljubavi prema sebi odnosi na to znamo li reći „ne“. Taj je dio mnogima od nas vrlo problematičan, a sama sam imala s njim problem godinama i još se ponekad zateknem kako zaglavljujem u „da“ koji je zapravo apsolutni „ne“. O ovome bih mogla pisati danima i to bi mogla biti jedna od narednih tema, no vjerujem da se zna što se pod ovime misli. Najvažnije od svega je shvatiti da nam se ništa lošeg ne može dogoditi onog trena kad naučimo govoriti „ne“ svemu onome što nije u skladu s nama i čemu nam se opire duša. Naprotiv, to nam može donijeti samo obilje dobroga i potpuno promijeniti našu vibraciju (jer kada govorimo „ne“ onome što nije u skladu s nama, mi počinjemo sve više rezonirati s našom dušom i postajemo usklađeniji što utječe na način kako zračimo i samim time na sve što nam se pojavljuje u životu).

Kada jednom shvatimo koliko nam dobrobiti za život može značiti taj „ne“, koliko je dobar osjećaj biti iskren prema sebi i koliko se time možemo proširiti u ljubav i poštovanje prema samom životu, postat će nam nevjerojatno kako smo nekada živjeli i na što smo sve pristajali. Moj se „ne“ prije svega odnosi na sve ono što je negativno, što me guši, reže mi krila, stavlja me u okvire, ne da mi da se izrazim, oduzima mi vrijeme za male radosti, isključivo se odnosi na zadovoljenje materijalnih potreba i slično. Također je orijentirano na neiskrene namjere i iste takve ljude. Kada naučimo osluškivati sebe, nepogrešivo ćemo znati kada trebamo reći „ne“. Naše će nam cijelo biće davati jasni znak.

obitelj, djeca

Treći se aspekt odnosi na to prihvaćamo li se takvima kakvi doista jesmo. To se prije svega odnosi na to da smo svjesni naše jedinstvenosti kao bića, kao i jedinstvenosti svih drugih, a opet povezanosti svega u jedno. Kad doista iznutra osvijestimo sebe kao nekoga tko je samo jedan jedini takav kakav jest, shvatit ćemo koliko smo veličanstveni u svojoj posebnosti i nećemo više željeti biti netko drugi i nešto drugo. Prihvatiti sebe takvima kakvi jesmo znači biti svjestan svega od čega se sastojimo i voljeti svaki taj djelić jer je naš. Isto tako to znači istinski vjerovati u to da je u nama veliki potencijal i da točka na kojoj se trenutno u životu nalazimo, nije i ne mora biti naše krajnje odredište.

Kada promislimo o ova tri aspekta i objedinimo ih, duboko smo zakoračili na put ljubavi prema sebi. Ljubav prema sebi je usko povezana sa zahvalnošću, unutarnjim sjajem kojim obasjavamo druge i svijet, inspiracijom, usredotočenošću na trenutak i njegovu ljepotu, doživljajima čuda i sinkroniciteta i slično.

Za mene je ona prije svega snažan osjećaj prisustva i uronjenosti u sve oko nas. To najsnažnije osjećam na putovanjima jer sam tada u potpunosti izvan svakodnevnice i mogu sto posto, veliki dio vremena, biti posvećena čistom doživljaju života. Kada uronimo u to stanje, naša se svijest u potpunosti mijenja i nemamo „klasične smetnje izvana“ koje su prisutne kad nismo jedno sa životom ili kad ne volimo sebe. Jer voljeti sebe, znači zapravo voljeti sam život. Ljudi se uvijek čude kako pronalazim toliko prostora za životne radosti kad imam toliko „vanjskih izazova“ koji po njima takve trenutke ometaju.

Često me pitaju: Pa dobro, kako možeš s troje male djece uopće išta, počešljati se, popiti kavu, a kamoli još urediti se, pisati, raditi, pročitati nešto ili samo u miru sjesti i promatrati oblake? I znate u čemu je zapravo tajna? Kad ste jedno sa životom, onda ne morate pronalaziti takve trenutke u kojima biste u njemu uživali. Oni pronađu vas! Jednostavno vas povuku za rukav: Hej, tu sam, u ovom trenu. Osjeti me, dodirni, pomiriši, iskušaj.

Ja sam Tvoj trenutak, Tvoj život, vidi kako sam veličanstven i stvaran! I sve na tren stane da me propusti do zagrljaja sa životom. Nije to iluzija, nije to promatranje svijeta kroz ružičaste naočale kako mnogi misle. To je svijest o veličini života i kad je sve lijepo i kad je teško. Ovih sam se dana oprostila od moje drage bake, ali nisam zbog toga prestala slaviti život. Oni koji me poznaju i prate, znaju da ni taj dan nisam nimalo posumnjala u veličanstvenost života, koliko god bila tužna.

Nemojmo čekati da se dogodi nešto što će nas bolno podsjetiti koliko smo toga propustili u životu samo zato jer nismo osvijestili ljubav.

Ako se ovog trenutka ne osjećamo uistinu dobro. Ako smo maloprije rekli „da“, a sve je u nama govorilo ne. Ako nismo svjesni da smo vrijedni, jedinstveni i čudesni točno takvi kakvi jesmo i ako nismo zahvalni za svoja životna iskustva, sigurno imamo problem s ljubavlju prema sebi i trebali bismo krenuti od ova tri područja.

Tu sam da vas podsjetim na to, kao što i vi svakodnevno podsjećate mene.

Volim vas. Volite se(be).

Izvor: Marina Papec

Žena Dijete, sanjar, mama koja zaviruje s druge strane oblaka i vjeruje da se samo ljubav broji.

Komentari