– mala vještica Jagica

Motam se ovdje vrh Kleka pored Ogulina. Letim o Sabatu. U doba žutih bundeva i kukuruza. Dobro znam da se tamo kriju Svakakvi. I još Svakakvih koje ja i drúge predstavljamo pred ostalima kao svoja dostignuća od prošlog velikog Sabata.

– Dakle, ove godine pišemo priče i zgodbe, čitamo i beremo! – huje vještice kroz uzduh.

Uzdižem sada svoje crno zrcalo načinjeno od aluvijalnog hrasta i… zazivam:
– Reci mi, reci, ogledalce moje…

I ja vidim: Veliki Indigo ima oblik mladog mjeseca u sredini kojega je usađeno ljudsko lice – sve u boji – mračni indigo.

– Reci meni, ogledalce moje, reci
Gdje je onaj koji mene voli?

Veliki Indigo razvlači svoja purpurna usta…

Uh, mala sam i jadna ja, nestadoh u zrcalu koje pada u travu na vrhu Kleka pravo u ruke Tamnoj Kraljici.

– ostarjeli kraljevski par

– Ogledalo, ogledalce tko tu meni pruža
Rješenje novo za boljega muža?
Bljesnuše bijelo zubi Velikog Indiga.
– Samo vješto, novo jelo pronađi
I život Vam postaje već dovoljno slađi!
– Oh…!

– Što kažeš, dragi?

– Što zahtijeva Visost Moja? – prostirao se chef.
– Neka Kraljica kaže… ono novo jelo… kakoseonozove…
– Hasenpfeffer! – uzvikne Kraljica.
– Vaša Visosti, Vaša Visosti! – povlačio se pognuto chef unazad poput rakovice.

Međutim, chef napravi čobanac.
– Lovče, lovče, pođi na zeca što prije!

– I je li to hasenpfeffer? – upita Kraljica.

– Uh, lovac je još uvijek u lovu…
– Je li? – upita Kralj. – A što ide u taj hasenpfeffer?
– Trebam zeca Vaša Visosti!
– A ja hoću svoj hasenpfeffer! – uzviknu Kraljica.
– Vaša Visosti, Vaša Visosti! – ponovo se povuče chef.

– Kad sam bio mlađan lovac ja… – tulio je lovac sumorno, prolazeći pored Šume Striborove, Slavonski Brod – dječjeg igrališta pokraj šumice.

Zazvoni mu mobitel.

– Kuhar ovdje! Daj ne zezaj, povješat će nas!
– Uh, uh, a što da radim sada?

Sljedeći trenutak na jednoj od drvenih gljiva sjedio je đavo.

– Ne bi li se poklonio mojem zlatnom teletu i odmah dobiješ dva zeca?
– A jel to beskamatno?
– Pa čuj… – zastane đavo, a zatim svečano objavi – ajd dobro!

I tako je Mladi Lovac prodao dušu vragu.

– vandanalizator

Tražio sam nekakvu ženščinu, baš kao Marija Reza. Svojedobno.

Obješenjački sam crtao krug kasno navečer u Šumi Striborovoj, Slavonski Brod, dječjeg igrališta pored šumice…

…I iskoči ona – Tamna Kraljica u viktorijanskom stilu.

– Evo me, došla sam biti tvoja draga!
– Aj ne seri baba, koji ti je…?
– Ne šalim se. Što kažeš na romantičnu večeru uz hasenpfeffer?
– A gospon Kralj? Što će on misliti o meni kao gostu za večerom?
– Gospodina Kralja rješit ću za ručak, dragi!

Od nekamo se stvori đavo, sjedeći na drvenoj gljivi.

– Malome bi godilo vaše nasljeđeno crno zrcalo od aluvijalnog hrasta…

– Ma svakako, svakako…, a za uzvrat ću te dobro pospenkati po dupetu.

I tako D-zrcalo postade moje.

– za ručkom

– Ahh… – Kralj se zgrabi za srce i padne, vukući za sobom stolnjak. – Ubila si me…

Ona mu priđe, smijući se: – Tanjur premazan botoksom. Tvoj prvi i jedini hasenpfeffer, ha, ha, ha…

Uleti lovac koji je volio zrele žene.

– Što nije bilo u redu sa zecom?! – prenerazi se. – Vi ste ga ubili?!
– Daj sada… – zgrabi ga pod ruku. – Mnogo si zgodniji od onog dabblera u magiji kojega pozvah… A da me rješiš njega za malu nadoknadu i onda… tvoja ću biti?
– Čekaj, o kakvoj maloj nadoknadi govorimo?

– Ja čekam… – stvori se đavo.
– Vrati nam naše duše, dečko, ionako ćemo se vječno klanjati tvojoj zlatnoj teladi…
– Ništa bez pomalo provizije…
– Čekaj, što ti možemo ponuditi? A da uzmeš ove imaoce zrcala?
– Ne možete mi nuditi treću stranu, ali ajde dobro – isceri se.

– vandanalizator

Zurim u crno zrcalo i vidim tamo, poput gujavice, Velikog Indiga kako se uvija.

– Ne idi…

Vidim tamo neku Babalon maljčiku kako jaše taj indigo mjesec ljudskoga lica.

– Ne idi…

„Uh, prekrasna, prekrasna mala…“

Ona ispruži ruku i ja je zgrabih. Možda pregrubo. Uvuče me u Drugo Kraljevstvo.

– Ja sam Jagica…

– mala vještica Jagica

– Ostavimo sada svijet Prvog Kraljevstva neka se dimi poput prazne ljušture. Ostavimo borbe i izazove. Pronašla sam u tebi onoga kojeg sam tražila. Ti si mi pokazao da su stvari uvijek iznova drukčije nego što se čine. Vrag nam ne može nametnuti svoj svijet ako mi vjerujemo u svoj, a naš je otcjepljen i udaljen od Običnog. Svaki čovjek je poseban i njegova stvarnost mu je stvarnost. Zašto da se stidimo i odričemo? Nitko ne polaže pravo na nas. Naš život je švedski stol.

Pa pođosmo.

Veliki Indigo i đavo zagrle se i šeretski pođoše dalje putem i plesom smrti.

Gabrijel Barišić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari