U nekim odnosima ne znamo da se štedimo. Što su zahtjevniji mi više dajemo. Više ulažemo. Više se borimo. I nadamo se da ćemo dobiti bitku. Da će stvari doći na svoje mjesto. Da ćemo ubirati plodove svoje žrtve, ljubavi, odanosti, odricanja.

Šutimo, borimo se i čekamo. Sve dok ne klonemo. Dok nam ne ponestane snage, živaca, strpljenja. Ponestane svega, osim ljubavi.

Nje ostane još u neograničenim količinama i ona nas tjera da dajemo još, a mi više nemamo šta. Sve smo dali, a dobili nismo ništa. I tako razapeti između želje i mogućnosti, između ljubavi koja nam teče kroz krvotok i duha koji je klonuo, pucamo. Prvi put, dižemo glas. Tražimo prava. Prigovaramo čekanja, nadu, ljubav. I tad, prvi put kad puknemo, s druge strane udaramo o zid.

Zatvore nam se vrata. Zalupe. Odgurnu nas, jer takvi im ne trebamo. Ostanemo s druge strane zida s kusurom u ruci, s ostatkom onog što je ostalo od nas, od tog odnosa, od nade, čekanja.

Ostanemo da prebiremo tu siću po prstima, ne znajući šta s njom. Šta učiniti s tako malo? U šta uložiti, da bi se isplatilo, da bi uspjeli napraviti nove korake, zakrpiti rane na srcu? Nastaviti dalje. Shvatamo da smo najbolje od sebe dali uzalud. Bacili. Ostali smo praznih ruku. Ostali smo s nekim sitnišem. Bezvrijednim, potpuno bezvrijednim. Ali dragim. Stišćemo ga svom snagom u šaci. Spremamo u džep. I ne damo. Ovaj put uložit ćemo samo u prave stvari. Samo pažljivo odabranim osobama.

Čudno, zar ne? Dok nas ima, ne štedimo se. Razbacujemo se svojim srcem, živcima, strpljenjem, vremenom. Ne biramo kome to dajemo. U šta ulažemo. Kao da nas ne može ponestati. Kao da ne možemo ostati sa sićom u ruci.
Čudno, zar ne? A onda kada nas istroše. Kad razgrabe sve. Kada nas ponestane, počnemo da se cijenimo. I tek onda se čuvamo. Čuvamo to što je ostalo. Čuvamo taj sitniš kao najveće blago na svijetu.

Samo, ima li tad čuvanje smisla? Jesmo li zakasnili?

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari