Imala sam priliku razgovarati s Jelenom Kastaneti, mladom autoricom iz Slatine, koja živi i radi u Zagrebu i piše prekrasne priče koje na Instagramu i Facebook-u imaju tisuće fanova, a od nedavno je možete čitati i kod nas na APortalu. Jelena je već objavila prvi roman „(Moj) Dnevniče“ koji osvaja publiku diljem regije, a mladoj je autorici naklonjena i struka, pa joj pred kazuju sjajnu spisateljsku budućnost.

Prvo nam reci nešto o sebi? Tko je Jelena kada ne piše? O čemu sanja? Čemu se veseli i što joj najviše smeta?

Jelena kada ne piše zaljubljenik je u prirodu, sportske aktivnosti i putovanja.  Iako, Jelena kada ne piše, većinu vremena razmišlja o tome kako bi ovog trena najradije pisala.

Sanjala sam zapravo o ovome, da ću jednog dana imati svoje knjige na policama knjižara, da ću doprijeti do ljudi svojim riječima, da ću moći živjeti od pisanja onako kako za pisanje živim.

I evo me. Rekla sam nedavno, u jednom intervjuu: „Snovi su ostvarivi, samo ćeš radeći na njima morati jako dugo ostati budna.“ Ostajala sam budna i ostajat ću, jer sam obećala djevojčici u sebi da nema sna koji neće ostvariti.

Radujem se sitnicama. Ja sam onaj tip osobe koji se probudi i obraduje što je sunčano. Nakon toga padne kiša, a mene ta ista kiša razveseli. Ali kada se razvedri, ja se opet radujem suncu. Ne znam čini li me to pomalo ludom, ali me svakako čini sretnom. Radioaktivno sretnom, kako kažu ljudi u mojoj blizini.

Znam da je klišej, ali smeta mi nepravda, smeta mi ljudska otuđenost, nezahvalnost, ogorčenost, zlo. Ja bih te ljude samo zagrlila jer vjerujem da su oni u dubini sebe zapravo samo jako nesretni.

Kakvu glazbu voliš i slušaš li je dok pišeš?

Preferiram rock, a što se pisanja tiče – ovisi. Ponekad pišem uz glazbu, ponekad uz neki drugi pozadinski šum, a nekad uz tišinu. Ljudi prerijetko slušaju tišinu, a ona tako dobro zvuči.

Koja je tvoja definicija ljubavi?

Sve što pišem, pišem o tom osjećaju. Ni o čemu nisam pisala toliko koliko o ljubavi, pa opet nemam neku definiciju. Ne bi je ni trebalo definirati. Ljubav jednostavno – je, i kada je, znaš da je ljubav.

Misliš li da su žene danas premalo dame?

Ne volim generalizirati, pa ne mogu dati odgovor na to pitanje. Žene kojima sam ja okružena jesu dame. Voljela bih da svaka žena dovoljno cijeni sebe da si nikada ne dozvoli biti išta drugo, ali mislim da to dođe s godinama. Svi mi učimo na vlastitim iskustvima.

Koje mjesto još nisi posjetila a jako bi voljela?

Htjela bih čitati Jesenjina u Moskvi, pokisnuti u Londonu i plesati salsu u Havani. Ima tu još mjesta, najradije bih čitav svijet svrstala u ovaj odgovor. Smijem li to?

Tvoj najdraži citat i zašto?

Najdraži citat mijenjam češće nego čarape. No nekako me kroz život najviše prati Gandhi ili ja pratim njega i njegovu „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.

Najteža životna lekcija?

Ne moraju svi ljudi koji te vole ostati u tvom životu. (Upravo sam citirala samu sebe rečenicom iz jedne svoje priče)

Nekoliko riječi o tvom romanu? Zašto ga vrijedi pročitati?

Ne znam ja govoriti o sebi i svojim knjigama. Navodno moj roman budi zaboravljene emocije. Oni koji su čitali kažu mi da ih je roman rasplakao, obradovao, podsjetio na ljubav. Kažu da ih je moja knjiga zagrlila, jednako kako su oni zagrlili knjigu. Zahvalna sam na ljudima koji čitaju moje riječi, mojih 232 stranice o ljubavi, o daljini i čekanju, knjigama, pisanju i nedostajanju. Roman „(Moj) Dnevniče“ sve je te osjećaje zarobio u priči o jednoj djevojci zaposlenoj u antikvarijatu i o jednom piscu, kojem se ona odlučuje javiti nakon što se zaljubi u njegovo pisanje, pa time nekako i u njega.

Jesi li više romantična ili praktična?

Jao, definitivno sam više romantična. Meni se srce i razum više ni ne bore, kada razum zna da ne može pobjediti niti jedan rat sa srcem.

Što misliš o muškarcima bez manira?

Uopće ne mislim o njima. 😉

Koliko su danas društvene mreže korisne u predstavljanju i promoviranju pisaca? Jesu li ti pomogle na tvom književnom putu?

Društvene mreže imaju dvije strane. U ranije doba si do čitatelja mogao doprijeti samo sa objavljenom knjigom. Danas se to može i preko društvenih mreža. Ali, činjenica da je jednostavno podijeliti svoje misli i svoje riječi sa svijetom, otvara vrata mnogim ljudima i nekako se opet izgubiš u masi. Potrebno je po nečem se istaknuti da bi te publika prepoznala i čitala. Ne znam čime sam uspjela dobiti toliko ljudi koji se iznova vraćaju mojim riječima, ali nekako jesam. Zahvalna sam do neba na tome. Do neba i nikada natrag.

Najveća još neostvarena želja?

Zakoračiti na strano tržište. Započela sam taj put otvaranjem novog Instagram profila u kojem svoje priče objavljujem na engleskom jeziku. Znam da me čeka puno koraka, puno prepreka i zatvorenih vrata, ali oduvijek sam bila borac i sigurna sam da će i taj san, koliko god budna ostajala za njega, na kraju biti ostvaren.

Draga Jelena, hvala ti na iskrenim i vedrim odgovorima. Želim ti mnogo sreće i uspjeha, kako u životu tako i u tvom spisateljskom radu. 🙂

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari