"Never grow up it's a trap"

Nekoć davno, bila sam jako osjetljiva na to što će netko misliti ili reći o meni, kako će me ljudi tretirati i hoće li upirati prstom u mene. Tad, bila sam izrazito plaha, nesigurna, drukčija od svega što sam danas. Nekako sam uvijek bila u sjeni drugih ljudi, bojala se izraziti svoje mišljenje ili pokazati tko sam uistinu. Dopustila sam sebi da me vlastita nježnost i romantičan pogled na život udalji od realnosti. Stvorila sam svoj svijet u ružičastim oblacima, gdje nije postojalo nasilje, ružne riječi, loši ljudi. I tad, misleći koliko sam sretna, svoja i sigurna, tlo mog svijeta se krenulo urušavati. Došli su neki novi ljudi, otišla sam u neku novu sredinu, doživjela puno loših i dobrih stvari.

Od one dame, koja se tad nije htjela ni znala brinuti za sebe, jer imala je vremena misliti o tome što će i kako će u budućnosti, postala sam totalna suprotnost. Kada sam po prvi put u životu morala promisliti o tome kako ću živjeti sutra, što ću jesti, koga ću pustiti u stan, gdje ću raditi i tko ću biti jednog dana, nastala sam ova ja. Pomiješala se nježnost sa svom grubošću života koji sam živjela. Stalnost i mir zamijenili su nemir, košmar, gužva i buka na sve strane. Poslovi koje nisam voljela raditi, čak i “muški poslovi” koje sam radila kako bih financirala sebe i svoje hobije (snove). Od dame u bijelim rukavicama, do dame u gumenim i žičanim rukavicama za čišćenje ribe i wc-a. U tim momentima, nijedan težak posao mi nije bio težak već nužan, jer željela sam živjeti ono što sam sanjala. Znala sam da će trebati godine i godine da pronađem sebe i očvrsnem, ali nisam propuštala niti jednu priliku da se gradim, koliko god ona teška i bolna bila.

Mnogi ljudi su nezvani ušli na vrata mog života, ostavili više nepravde i kaosa nego li dobrih riječi, podrške ili lijepih emocija. Mnogi su me pokušali svrstati u svakakve koševe, stereotipe, misleći da će time umanjiti moj glas i srušiti moje snove, moj duh.

Nisu uspjeli, niti će. Trenirao me život od početka moje mladosti, kada sam odlučila otići sama, u nepoznatu sredinu. Ondje gdje sam zapravo izgubila i prvi put pronašla sebe i shvatila da sam zaista sposobna sve učiniti sama. Sav moj strah i sva moja nesigurnost je polako nestajala. Sa svakim novim danom i poznanstvom sve sam više otkrivala da mogu biti kompletno drukčija i bolja, otvorenija za život i druge ljude. Prije, u svoj svijet nisam puštala ni one navodno odabrane. Imala sam visoko postavljene zidove i barijere, skrivala sam se u tami vlastite sobe i vlastitih snova koje sam smatrala nemogućima. Jer, oduvijek sam mislila da se život događa negdje drugdje, i nekome drugome, samo ne meni, kada je bilo potrebno neko čudo.

Mislila sam kako je moja nježnost sasvim dobra stvar, kao i moja tišina i sramežljivost. Mislila sam ljudi će cijeniti nenametljivu osobu, onu koja je svima podrška, koja se ne gura u prvi plan. Ako ne cijeniti, onda barem pustiti i ne zadirati u moj svijet kako bi me rušili i povrijedili. Grdno sam se prevarila. Ljudi će takve najprije napadati i gaziti, jer ih smatraju nedovoljno jakima i plašljivima. No, ono što oni nisu znali jest to da sam prepoznala svoje slabosti, uzela život u svoje ruke, obuzdala većinu svojih strahova i preobrazila se iz nemarne gusjenice u najljepšeg leptira.

Od plahe djevojčice, koja se sramila svojih ušiju, osmijeha, glasa, javnih nastupa i čitanja vlastitih radova, postala sam osoba koja se jasno i glasno bori za sebe i govori tko je ona sad.

Ne, nisam ona koju ste možda nekoć poznavali. Nježnost i dalje postoji, skriva se tu negdje, rezervirana za drage mi ljude, kao i dobronamjerne prolaznike. No, straha više nema, kao što nema ni sramežljivosti i kompleksa. Izborila sam se za svoj glas, kroz suze i boli sam pronašla onu davno izgubljenu sebe. Život je napravio ratnicu od jedne uplašene djevojčice, naizgled tatine princeze.

Život je napravio to da gledam direktno ka vlastitom cilju, svjesna da mogu postići sve ono što si zacrtam ako sama vjerujem u to. Ratnica, ona koja se bori za svoju istinu i pritom ne umanjuje tuđu. Ona koja je naučila kome treba vjerovati i kome će uvijek rado pomoći da se digne na noge, jer njoj nisu pomagali kada je trebalo. Žena koja zna što želi, hoće i može i kada to može. Ona koja više zaista ne mari za to što će okolina reći, jer ionako ne radi ništa što bi drugima naštetilo ili umanjilo njihovo postojanje i rast.

I znate što, divan je osjećaj napokon izaći iz čahure i sigurnosti svoja četiri zida, progledati, raširiti ruke i poletjeti kroz život.

Osvrnuti se i vidjeti oko sebe jednako toliko žena ratnica, koje se lavovski bore za sebe i svoje bližnje, bore se da bi doživjele svaki novi dan, da bi prevladale sve nedaće i da bi pobijedile, na koncu, samu sebe.

Vladati samim sobom, zaista je nauka. Željeti iskočiti iz vlastite kože, pomaknuti svoje granice i rušiti one nemoguće snove, moja je misija. Jer u meni je oduvijek kucalo to srce ratnice, čekalo je da ugleda svjetlo dana i krene nekim svojim stopama. I ne, ne idem ja ondje gdje idu svi, utabanim stopama. Ja svoje puteve krojim sama, prizvana nekim divljim vjetrovima i dalekim prostranstvima.

 

 

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari