Beograd, kolovoz 1521.

Bilo mu je deset.

Bilo mu je samo deset godina kad je siguran u zidinama svojega grada, trčeći od glavne česme, nosio ručak svome ocu koji je bio jedan od zapovjednika Beogradske tvrđave.

Otac je imao snažne ruke i mrki pogled kojeg se bojao i koji je obožavao.

Kad naraste bit će isti kao tata, bio je u to siguran. Bit će jak i bit će vojnik. Jahat će velikog crnog konja, a njegovom će se junaštvu svi diviti. Čitat će sve one knjige koje je čitao njegov tata i uz snagu tijela, posjedovat će i snagu duha. Možda će i on biti zapovjednik tvrđave? Možda će on i otac zajedno stajati na zidinama njihovoga grada i gledati kako se Sava ulijeva u Dunav i pričati o junacima iz prošlosti. O Marku Kraljeviću, o Svetoj Gori, Kosovu polju i manastirima. A otac će mu tada reći: „Sine, izrastao si u junaka dostojnog svog naroda!“ A on će osjećati radost i ponos.

I ogledat će se u očevim očima, u kojima je svaki sin veći nego što i zaista jest.

Bit će sretan jer nastavlja očev put i ponizan zbog sreće koju mu je život dao. Jednog će dana staviti svojeg sina u očevo naručje i pokazati mu da nema kraja životu dok god se on kroz njih nastavlja.

Tako je Pavle trčao prema ocu kad je odjednom zapeo za kamen i pao. Udarac je prekinuo maštanje i krv mu je počela šikljati iz napukle arkade. Kad se pridignuo, osjetio je bol, a između prstiju slijevala mu se gusta krv i mutila mu vid. Ručak se prolio iz posude u prašinu i pomiješan s njegovom krvi, stvorio je blatnjavu lokvu. Pokupio je komad kruha uprljan krvlju i prašinom i nastavio prema mjestu gdje je otac čekao svoj ručak. „Što će mu sada reći? Otac će se ljutiti. Kako je mogao biti tako nesmotren? Što da radi? Da se vrati majci? Da objasni ocu što se dogodilo?“

Hodao je zabrinut i vidjevši oca mahnuo mu. Otac ga je dočekao. Počeo mu je objašnjavati: „Tata, oprosti, pao sam… ručak… prolio se…“ Tata ga je gledao zabrinutim pogledom i, uvjerivši se da mu rana nije ozbiljna, rekao da se vrati kući, nek ne izlazi i nek čuva mamu i sestre. Bio je čudan. Zabrinut. Mora da se naljutio što je prolio ručak, ali neće mu reći da ga ne ražalosti. „Pao sam i…“ Otac ga je opet prekinuo: „Uradi što sam ti rekao.“ Ovaj put glas mu je bio zapovjednički i čvrst, a pogled mu nije davao mogućnost da uradi išta drugo.

Krenuo je nazad prema kući obuzet mislima kad je odjednom vidio kako narod trči prema zidinama i viče. Gledao je izbezumljena lica i pitao se da nije netko pao sa zidina kad se svi skupljaju. Opet je potrčao…

Kad je došao do zidina, pridružio se muku koji je tamo vladao. S tvrđave je pogled pucao na rijeke. Ušće Save u Dunav bilo je zaklonjeno brodovima sa zastavama koje su se vijorile na košavi.

Na zastavama je bio polumjesec.

I kako se Sava ulijeva u Dunav, tako se i strah ulijevao u njegovo malo biće.

Osjetio je da su lađe došle ukrasti mu djetinjstvo.

Ali nije bio u pravu. Došle su mu ukrasti život.

***

Beograd – Istanbul, rujan 1521.

Bio je na čelu povorke.

To što je na čelu povorke svakako ga je trebalo ispunjavati ponosom, jer predvoditi povorku od dvije tisuće ljudi nije bilo beznačajno za desetogodišnjeg dječaka. Možda su u njemu i živjeli tragovi ponosa, ali trenutno ga nije osjećao.

Trenutno je svaki drugi osjećaj bio smrvljen pod teretom boli.

Pod odjekom leleka.

Pod teškim koracima djece, žena i staraca koji su ga slijedili.

Koža mu je pucala na mjestima gdje se urezivala ikona Bogorodice okovana srebrom, koju je pisao evanđelist Luka, a njegova se krv slijevala u srebrorez i činilo se da Bogorodica plače krvlju.

Koračali su kroz mrak i čulo se samo rzanje konja i topot kopita straža koje su ih pratile na njihovom putu u ništavilo.

Pedesetodnevni marš bio je na izmaku. Suze su bile isplakane i pomireni sa sudbinom prognanih, odlazili su stvoriti novi dom na temeljima svoje izgubljene otadžbine, izgubljenih identiteta, poginulih otaca, raseljenog plemstva i par spašenih relikvija. Na tom, pedeset dana dugom putu od Beograda do Istanbula, preko Sofije, pred povorku su se bacale žene, djeca i muškarci cjelivajući relikvije i ljubeći ruke prognanih, plačući bezglasno.

Sva se tuga jednog naroda slila u tu povorku boli. Začuo bi se poneki jecaj, ali i on bi umuknuo, jer bol je bila bezglasna.

Preteška da se izrazi zvukom.

Prevelika da bi ju suza mogla isplakati.

Prestrašna da bi se ožalovala.

Pod tim osjećajem beznađa, putovao je jedan narod putem svog progonstva.

Da se više nikad ne vrati.

***

Kad su došli u Istanbul, smjestili su ih u podnožje grada koje je potom nazvano Beligrad.

Dobili su zemlju da ju obrađuju i zadatak da se brinu o istanbulskom vodovodu.

Otac je hrabro poginuo braneći grad. Sjetio se topovskih zrna koji su kidali bedeme kao što bijesna životinja kida svoj plijen. Sjetio se koliko su se otac i njegovi suborci pouzdavali u Ugarsku čije su granice branili, i u kralja Ludovika, s čijeg su dvora stizala samo prazna obećanja. Sjetio se kako je beživotno očevo tijelo vukao kroz pougljene grede spaljenih kuća grbavom cestom načetom paležom i barutom. Sjećao se hrabrosti svoje majke i njenog tijela koje se prelomilo pod sabljom i palo preko njegovog štiteći ga i u smrti. Sjećao se kako je sultan Sulejman ujahao u grad i kako su skupili sve preostale žene, djecu i starce da ih kazne progonom u Istanbul radi hrabre borbe njihovih otaca. Sjetio se kako je uzeo sestre za ručice i otišao da se pokloni osvajaču, odlučan u namjeri da preživi kako životi njihovih roditelja ne bi bili uzaludni.

Već s deset godina imao je mudrost poraženog. Odlučio je spasiti što je mogao, ako već ne za život, a onda bar od zaborava.

Deset godina kasnije, s Milicom, djevojčicom koja je skupa s njim koračala prema Istanbulu noseći mošti svete Petke, čekao je svoje prvo dijete.

Ako bude sin, nazvat će ga Nikola. Po ocu.

rođena je u Osijeku 1974. godine. Baš kao i Sulejmanov most, koji joj je poslužio kao inspiracija za roman prvijenac, i njen život protezao se od Darde do Osijeka.

I ona je, poput likova njenog romana,  proživjela rat i krizu identiteta. Danas može reći da je u sebi pomirila nepomirljivo. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje i danas živi.

Komentari