Raskomadala sam parče zemlje zubima i rasijala ga po pločnicima kuda sam gazila. Nisam sanjala, nisam se smijala, nisam ni maštala.

Raskomadala sam snove i ostavila krvave tragove po vodi da se jednom, u nekom od budućih života, vratim i zalivam. Da budem samo školjka koja voli crne bisere. Raskomadala sam i svoje želje. Noktima im izgrebala lice i poslala ih među zvijezde da, jednom, kad budu padale, moje želje postanu moji odjeci. Nisam ni sanjala da ću raskomadati i ono što je ostalo od mojih očiju.

Nedostaje mi život. Nedostaju mi i neki ljudi. Zveri su me napale ovde gdje jesam, i krv mi zatrovale. Ne marim. Provodim dan za danom i ne marim. Dišem samo u trenucima kad me nedostajanje progoni po lavirintima. U tom nedostajanju samo osjetim da imam neku polomljenu skalameriju u grudima koju sam nekad zvala srcem. Samo tada osjetim da imam i krv a ne mastilo u venama. Samo tada osjetim sebe, onu koja sam bila. Sve ostalo sam postala. Ne marim.

Osmijeh sam zadržala kao uspomenu na neku mene od prije par godina. To je jedino po čemu se raspoznajem u mraku ljudskih odsjaja. To je jedino što nosim na sebi kao amajliju. Vjerujem da ću nekad opet biti ona ja koju sam upoznala. Vjerujem da ću jednom opet da se radujem svakoj sitnici, i svakoj zori. Vjerujem da ću opet zagrliti mjesec. Da ću voljeti kao nekad što sam umjela. Vjerujem da ću možda opet biti živa kao nekad, plesati na kiši, i biti potpuna. Jer svakim danom ovdje osjećam djeliće koji mi nedostaju. Nije to veliko parče koje možeš lako da primijetiš. To se kruni sa mene kao tihi pijesak, i nestaje. Ne primijetiš kad se istopiš. Ali ipak vjerujem.

Jednom, zaliječiće se krater koji je ostao u meni. Jednom, moći ću da se isplačem. Jednom moći ću da volim opet. Da zagrlim. Danas, još uvijek, samo postojim. Zagrlim se, i budem zadovoljna, možda i na neki razmazani način srećna, ali nikako potpuna.

Voljela bih da mogu da nacrtam ovaj osjećaj koji me progoni. Voljela bih da mogu da opišem to što je ostalo od mene. Voljela bih da smijem da izgovorim šta me pojelo. Da kažem da se kajem svakog dana. Da kažem da bih voljela da zaplačem, ali od suza ništa više nije ostalo. Voljela bih da mogu da kupim zakrpe za dušu.

Imam svoja utočišta u koja pobjegnem kad je teško. Negdje samo zbog zagrljaja, negdje uspijem da otvorim zapakovane jade, i rastrem ih kao prašnjave krpe pred tuđe noge. Imam svoja svetilišta u kojima se raspadam i sastavljam. Voljela bih kad bi sve to postojalo na jednom mjestu. U jednom čovjeku koji će razumjeti. Koji će imati slobodna krila za grljenje i otvoreno srce bez očekivanja. Koji će biti samo to – sloboda za ljubav i mir za dušu. Koji će me sastaviti pogledom i razlomiti strašću. Koji neće osuditi moje kajanje, i koji će znati da ćuti te tišine sa mnom kad decembar zalupa na vrata. Voljela bih kad bih mogla da se dam jednom potpuno, gola i okrnjena. Voljela bih samo jednom biti žena.

Stijena sam. Navikla da budem istrajna, da budem jaka, da se borim kao zvijer za sve što imam, navikla da sebi budem sve. Kako da obrnem uloge sada?

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari