Koliko vas se pronašlo u ovoj rečenici, a istodobno štrecnulo osjećajući tugu , sram ili nemoć? Zašto? Jer vam društvo nameće neka svoja pravila, moral, ono što trebate/morate učiniti kako biste bili prihvaćeni u masi. Istovremeno, to isto društvo, ti isti ljudi skloni su svakodnevnom etiketiranju drugih ljudi, u nemogućnosti da promjene sebe i sakriju svoje komplekse. Ti ljudi, najprije će upirati prstom u druge i kuditi sve što rade, kako bi sebe uzdizali na pijedestal ili tek poravnali šugav osjećaj unutar njih samih s osjećajem koji u vama izazovu.

Shvati, ti nisi ono što ti se dogodilo. Ono što ti se dogodilo, ono ružno što je na neki način obilježilo neki dio tvog života, bilo je samo ono što si sama prizvala u život kako bi na svojim iskustvima okusila život i spoznala tko si. Znaš li, svi imamo te rane i loše faze ili dane. One u kojima se sramimo samih sebe, skrivamo u svoja četiri zida, a te lekcije ostavljamo duboko potisnute u skladištu duše. Ne, ne želimo nikada i nikome pričati o tome, kako ne bi dobili neku novu, ružnu i negativnu etiketu.

Shvaćaš li da ti koji će rado prišivati drugima etikete, su zapravo ono najružniji i najjadniji..Oni za koje te etikete itekako vrijede, jer imaju osobine skoro pa svake od nametnutih društvu. Znaš li, ti im daješ moć da te sravnaju sa zemljom, da te bace u ponor i zagorčaju dane. Umjesto da i ti njima uzvratiš istom mjerom i prišiješ poneku ružnu riječ ili etiketu, nauči se osmjehnuti zadovoljna sobom i nastaviti dalje ne osvrćući se. Ne, nećeš ništa postići tako da se svađaš s tom sortom ljudi. Nećeš ništa postići ni time da se konstantno opravdavaš za sve svoje lekcije. Tko su oni tebi, da bi toliku pozornost i moć davala njihovim riječima i ljubomornim pogledima? Sve i da su ti najuža familija, nisi im dužna objašnjavati kako živiš i zašto živiš. Pobogu jesi li ti njih podsjećala na stare rane, zabadala nos u intimu i narušavala njihov mir zločestim opaskama. Nisi, je l’ tako.. i pitaš se zašto se oni ponekad ogriješe i zađu ondje gdje ne bi smjeli. Jer im dopuštaš. I prestani im dopuštati.

Ne definiraju te oni. Ne definiraju te tvoje ružne lekcije ni svi oni ljudi koje si pustila da te tretiraju loše. Ne definira te ni ta početna emocija radi koje si padala na dno jer si vjerovala ljudima. Definira te ono što činiš s prizvanim lekcijama, bilo lošim ili dobrim. Dopuštaš li duši svakodnevno da tuguje a egu da luduje? Dopuštaš li sebi da se ponižavaš i poružnjuješ svaki dan nabrajajući sve one ružne stvari, umjesto da se osvrneš na sve ono dobro? Što je to dobro u tebi, pitaš se? Sve. Sve ono što oni nemaju, dobro je. Jer ti ne sudiš drugima. Ti sama od sebe znaš pognuti glavu i biti ponizna pred lekcijama i ljudima koji te slijede. Ti znaš raspoznati dobro od zla i odgurnuti prljavu ljubomoru na stranu. Svjesna si itekako da nisi savršena, ali nisi ni rođena da bi to bila. Nitko nije.

Rođena si da budeš svoja, autentična. Da se širiš po svijetu, pokazuješ svoje nijanse i sve vrste emocija, kako bi dodirnula druge ljude i dijelila svoj neobičan svijet s njima. Kako bi pokazala da i dalje postoji onda druga, ljepša i bolja sorta. Oni koji imaju svoj sram i ponos, oni koji i kada zgriješe idu dalje ispravljajući te greške i poučavaju pritom druge da ne koračaju sličnim putem. Jer, nikome ne želiš ono što je tebi dušu paralo i kožu spalilo. 

Znaš koliko vremena je tebi trebalo da se digneš kao feniks iz pepela, nastaneš nova u većem sjaju.

Znaš, svatko od nas kroz život bira svoje križeve i načine na koji će se nositi s njima. Nemoj biti poput onih tužnih ljudi, onih koji će najprije etiketirati druge, misleći da su bolji od njih jer nisu prošli slično. Upamti, nisi tu da prođeš isto što i ja, i obratno. Svatko prolazi ono njemu nužno da napreduje i razvija svoju unikatnost. Neka te ne zamaraju zlobni komentari i pogledi drugih. Odavno su govorili istinu stari, za dobrima se prašina uvijek diže. A oni skučenijeg uma i duše, uvijek će stajati po strani i pokušavati dokučiti što je ono što nas od njih dijeli.

Istina je – srce. Dijeli nas jedno neobično, veliko dječje srce i oči pune nade. Ono što njima često nedostaje jest pogledati svijet djetinjim očima, vidjeti u ljudima različitost i dobrotu, svrhu u svemu što radimo, koliko god to ponekad po nas bilo nezgodno. Fali im srca, fali im štiha da dodirnu druge i najprije da ogole sebe kako bi si dopustili rast. Priznati sebi sebe, najteže je, znam. Zato taj posao treba usavršavati kroz sve ono što prizivaš na put.

Ti nisi ono što ti se dogodilo, znaj. Veća si od toga, i ti i ja. Ako dopustiš sebi, odlučiš postati ono što želiš time da ne rušiš druge, pronaći ćeš sreću. Ti si samo ono što ti odlučiš biti, i stoga, ne dopusti drugima da ti ukradu san, glas, emocije i mir.

U moru ovčica, slijedi samo sebe i budi svoj pastir. Ne trebaš ti nikoga da te definira i vodi, jer ti svoj put uistinu znaš.

A drugi, neka ostanu ondje gdje žive zablude i ljubomora, jednoga dana shvatit će da im je život odavno potraćen. Žalit će jer nisu krenuli putem istine i snage, kao i ti.

Ima tih nekih ljudi koji će pokušati ugasiti tvoju svjetlost i umanjiti tvoj glas. Pusti da tvoja tišina i mir govore više nego li njihove ružne riječi.

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari