Nedostaješ mi da mi kažeš da će biti bolje kada odmorim. A ja da se pravim da vjerujem u taj savjet i zanemarim činjenicu da već dugo odmaram, pa ipak nije bolje.

Da mi prepričaš neki glupi događaj od prekjučer, a ja da zaškripim zubima tiho, ljuteći se na sve one razloge zbog kojih već prekjučer to nisam znala.

Da me pitaš kako sam provela dan, a ja da se stisnem uz tebe samo izgovarajući sitnice koje se sada čine kao velike stvari.

“Bit će bolje.” – da kažeš.

I da me pokriješ skroz do očiju, a ja da još malo skliznem obrazom uz tvoja prsa. Jer kad od deke ne vidim užasni svijet vani, na tren i bude bolje zbog ovog svijeta unutra. Svijeta pod dekom, svijeta koji mi kuca pod obrazom.

Pa da mi prste zapleteš u kosu, prepričavajući i jučerašnji dan. Ja da vlastite nokte zabijem u dlanove, stisnutom šakom prijeteći svim razlozima, pitajući ih što već jučer za to nisam znala.

Onda da se okrenem od tebe, skrivajući oči već umorne od preživljavanja.

Ti da me zagrliš s leđa, kako si me stotinu puta ranije grlio.

“Ja bih da živim.” – da ti kažem.

A ti da me stisneš uz sebe čvrsto, kao da me se nećeš odreći.

“Puštam te.” – da kažeš.

I da me pustiš da živim baš tako da me nikada ne pustiš.

I ja da se zagrlim u tebe.

Eto, za to mi nedostaješ.

Nedostaješ mi da znam kako si.

Nedostaješ mi da znaš da nisam dobro.

Nedostaješ mi da mi danas prepričaš svoje danas.

 

Izvor: Jelena Kastaneti

 

Ja sam Jelena Kastaneti, djevojka koja balansira između sporta i umjetnosti.
To činim u Zagrebu, spremna u bilo kojem trenutku zalutati na neki drugi kraj svijeta. Volim zelenilo, čokoladu i tratinčice. Volim život, smijeh i ljubav.
Zaljubljena sam u knjige i u snove koje kroz njih živim. Zaljubljena sam u ljude. I zaljubljena sam u čovjeka. Ne jednako kao u druge ljude, ne. U njega drugačije.

Komentari