On je pisac s više od 18 godina književnog rada iza sebe, kritičan, iskren i otvoren. Ponekad samozatajan ali uvijek spreman pomoći. Obožava filmove i vodi filmski blog Deckardov kutak. Izbirljiv po pitanju onoga što čita, uvijek spreman za šalu i jedan od rijetkih autora koji piše ono što zaista voli, koji se igra i eksperimentira i ne ide niz dlaku ni kritici ni publici. Možda je zbog toga sve uspješniji i popularniji.

Što za tebe kao autora predstavlja samokritičnost?

Uvijek imam mišljenje da nešto može biti bolje napisano, ideja razrađenija, detalji bolje dočarani i likovi bolje predstavljeni čitateljima. Nikada nisam zadovoljan završnom verzijom nekog rukopisa, što često dovodi do toga da stalno nešto popravljam, dopisujem, oduzimam, razrađujem dijaloge ili poliram prelaze između poglavlja da budu što usklađeniji. Čak i kada rukopis izađe iz tiska uvijek ću u njemu pronaći nešto što je moglo biti bolje napisano, neka sitnica koja je suvišna ili nedostaje… Još uvijek nisam došao do one faze stvaralaštva da mogu reći kako sam sazrio kao autor da bi neku ideju mogao staviti bez problema na papir i osjećati se ugodno dok to radim i vrlo vjerojatno nikada neću. Mislim da zbog toga na sebe i ne gledam kao na „brzog“ pisca, kada se uhvatim nečega, ako mi nešto ne izlazi iz glave, onda ću to pokušati razraditi najbolje što mogu, što obično znači godinu-dvije rada na nekom rukopisu.

Koliko se prilagođavaš publici?

Ne prilagođavam se. Moja priča je moja, ali da to sada ne ispadne jako egocentrično, to je priča kakvu bi ja kao čitatelj volio čitati. Da počnem ubacivati elemente koji bi se drugima mogli svidjeti onda to više ne bi bio autorski rad već nešto što se može vidjeti na proizvodnoj liniji, namijenjeno širokim masama. Nikada nisam vidio smisla u namjernom ubacivanju određenih elemenata u priče samo da bi proširio krug čitatelja. Postoji jedno određeno mišljenje o horor romanima, a ono je da „krv i seks“ prodaju taj žanr. Super. Idem napisati nešto što neće imati nijedno od toga. Bio je to pomalo inat, tek toliko da vidim mogu li to uopće izvesti, ali kada je priča uhvatila zamah shvatio sam da ista vrlo vjerojatno neće svima biti previše zanimljiva jer u njoj nema ničega tipičnog za dotični žanr, ali bila je to moja priča koja je išla onako kako sam ja zamislio da treba ići. Mislim da je tržište romana ionako prezasićeno naslovima koji igraju onako kako publika svira, zato smo zatrpani povijesnim romansama ili generičkim kriminalističkim romanima o svakojakim istražiteljima koji se kupuju već po instinktu, a ne zbog kvalitete.

U koji bi omjer stavio kvalitetne živuće pisce naspram onih nekvalitetnih?

Na ovo pitanje je malo teže odgovoriti jer baš ne pratim pozorno domaću autorsku scenu. Ono što čitam je uglavnom žanrovska književnost, a tu je omjer nekvalitetnih puno veći u odnosu na one kvalitetne. Danas svatko može biti pisac, to je jedan dio problema. Drugi dio je što „slavna“ imena više ne pišu zato što su žele ispričati priču već zato da zarade. Tu sam sada malo grub, priznajem, ali činjenica je da su zadnji kriminalistički romani koje sam pročitao bili od velikih imena kao što su Goran Tribuson ili Hrvoje Šalković i oba su bila užasna, odnosno prvi je bio još i čitljiv, ali drugi je bio skup nabacih klišeja i to je imalo ogromnu prođu zbog marketinga po svim medijima. Nepoznati autori ostaju u dubokoj sjeni zato što nemaju nikakvu reklamu ili, ironično, ako su samostalno izdali roman, sami sebe toliko reklamiraju da su napravili kontra-efekt. Kvaliteta je danas postala subjektivna stvar. Nives Celzijus je probila sve rekorde prodaje jer, očito, domaći čitatelji vole pikanterije iz života slavnih i poznatih. Hvale se društveno-političke-ekonomske priče, ali se diskreditira sve ostalo jer to nisu politički podobni romani, to su smeće-romani i tako dalje u sličnom tonu, što govori dovoljno kakvo je stanje na književnoj sceni.

Smatraš li da izdavači previše novca ulažu u prijevode, dok se istovremeno ne objavljuje dovoljno domaće knjige? Ako da, smatraš li da je to logičan potez ili nešto drugo?

To je poslovni potez. Možemo mi sada govoriti kako su izdavači veliki zli tirani koji gaze domaće autore, ali oni su prije svega poslovni ljudi koji gledaju zaraditi od svog posla. Mislim, to je kao da netko iz principa ne želi prijeći na bolje plaćeni posao u trajanju od osam radnih sati već ostati na onom koji je slabije plaćen i traje deset radnih sati. To je jednostavna matematika. Više ljudi će kupiti novi roman Dana Browna nego Pere Perića iz Gornje Varoši. Osobno mi je drago što su knjige stranih autora danas dostupne na svakom koraku i po jako pristupačnim cijenama. Što se tiče objavljivanja domaćih autora, tu je stvar malo komplicirana. Oni se objavljuju, svake godine ima na stotine novih naslova od domaćih autora, pa se sada pita kojih autora. Mislim da bi izdavači trebali biti otvoreniji prema nepoznatim autorima, tu je glavni problem. Danas je stanje malo bolje nego prije, recimo, deset godina, ali još uvijek nismo došli na onu razinu gdje bi se javljanje nekom izdavaču značilo i korektan odgovor ili objavu knjige. Izdavači žele povrat uloženih sredstava i dok država ne počne poticati otkup knjiga koje nisu povezane s „provjerenim“ imenima i dok ne dođemo na razinu da se žanrovska književnost ne gledao kao nešto loše, bojim se da će stvari ostati ovakve kakve jesu do daljnjeg.

Gdje se vidiš u budućnosti? Planiraš li promijeniti žanr?

Na ovo sam se morao malo nasmijati jer malo poznati detalj iz moje mladosti jeste da sam prvo počeo pisati priče koje su imale notu fantastike ili horora u sebi. Kada sam postao dovoljno nadobudan i glup da počnem misliti kako bi mogao napisati cijeli roman, odmah su mi rekli da horor romani ili fantastika nemaju prođu. Jedini žanr kojim ću eventualno nešto postići jeste kriminalistički. Kako sam oduvijek bio sklon noir poetici, sve što sam napravio bilo je izbacivanje ostalih nadnaravnih elemenata i to je bilo to. Odjeci su nakon skoro 18 godina aktivnog pisanja bili svojevrsni povratak korijenima, stvarima koje sam pisao dok sam bio u srednjoj školi. I bilo je zabavno stvarati to. To je kao dijete u trgovini slatkiša, možete napraviti što želite i izvući se s tim jer je to takav žanr, otporan na sve. Imam još nekih ideja koje bi volio pokušati realizirati i vidjeti kako će ići iako u ovom trenutku ni sam ne znam u koji ću žanr ponovo odlutati. Što se tiče budućnosti… Sve čemu se mogu nadati jeste to da još koji roman ugleda svjetlo dana.

Što za tebe predstavljaju „Odjeci“? Koliko si kao pisac sazrio s ovim romanom?

Odjeci su bili mali izlet u nepoznato. Paralelno s njim sam pisao još jedan roman, klasični krimić, i kada mi je trebala promjena, prebacio bi se na ovaj, ali tu nisu postojala pravila, pa sam doslovce mogao raditi što sam želio. Sporedna, ali povezana stvar jeste ta da sam prije par godina napisao scenarij za igrani film koji je nešto kao horor/triler i koji je trenutačno u fazi post-produkcije. Zbog ograničenja morao sam biti kreativan, izbacivati stvari i raditi u uvjetima koje pogoduju filmskoj formi. To je nekako postala nit vodilja kroz taj roman. Kako napisati horor priču i izbjeći sve klišeje žanra. Ili, već kad nisam baš bježao od klišeja, napraviti nešto malo drugačije. Kad pišete horor roman, lagano se izgubiti i nabacati svega i svačega, pa sam ga zato djelomično pretvorio i u klasičnu misteriju tek toliko da vidim kako će to izgledati i da samog sebe imam pod kontrolom. Pošto ja osobno ne mogu procijeniti jesam li uspio u tom naumu, vjerovat ću drugima kada kažu da je omjer ispao dobar. Što se tiče sazrijevanja… Ne mogu reći da se osjećam nešto posebno zrelije, stil pisanja mi je već godinama isti, ali mogu reći da imam malo više samopouzdanja da se uhvatim u koštac s još nekim drugačijim idejama na kojima trenutačno radim. I pozitivne reakcije ljudi koji su ga pročitali su mi ispale najdraži dio cijele priče jer ih uopće nisam očekivao. Sve zajedno je ispalo jedno jako pozitivno iskustvo.

Da možeš promijeniti jednu stvar u hrvatskoj modernoj književnosti, što bi to bilo i zašto?

Uveo bi časopise za žanrovske priče, onako kako to imaju u Americi. Horor, fantastika, kriminalističke priče. Ovo što sada imamo je jako malo i jako ograničeno. Mislim da natječaji idu jednom godišnje i uglavnom je sve to ruski rulet hoće li vam priča upasti u konačni izbor, a ako i upadne, rijetko kada se dobije i honorar. Mislim da bi mnogi mladi pisci bili produktivniji i radili više na kvaliteti kada bi imali neku opciju za objavljivanje i dobivanje nekog malog honorara, da ne govorim kako bi i sama književna scena profitirala od toga. Danas se zaboravlja da su neki strani velikani žanrova krenuli tako; Arthur C. Clarke, Robert Heinlen, Raymond Chandler, Stephen King… Svi su oni prvo počeli s pričama, a neki su i živjeli od toga. To je nešto što nedostaje kod nas, mogućnost da nekome pošaljete svoj rad, da vas objave ako je dobar i da imate neki zaradu od toga, čak i minimalnu.

Tri autora koja bi preporučio za čitanje svakome tko se želi ostvariti kao pisac?

Bojim se da je to preširok pojam da bi mogao dati sažeti odgovor. Ovisno o tome tko što želi pisati. Kada sam bio tek nadobudni klinac s prvim romanom kojeg sam skucao u tri tjedna, moja bivša profesorica hrvatskog mi je rekla par imena koja bi vrijedilo pročitati, što sam i napravio i od toga krenuo dalje. Za moju spisateljsku „karijeru“ najviše su odgovorni Raymond Chandler, kao prvi. On je čovjek koji je stvorio jednog od najpoznatijih privatnih detektiva, Philipa Marlowa. Za svakoga tko poželi pisati krimiće koji imaju aromu klasičnih noir romana, s njim se mora započeti. On je dao oblik i formu privatnih detektiva za daljnju književnost. Nakon toga sam otkrio Rossa Macdonalda, pisca koji je napisao seriju krimića o drugom privatnom detektivu Lewu Archeru. On je dao finese modelu i dodatno nadogradio žanr. Posljednji je John Connolly i njegov serijal o trećem privatnom istražitelju, Charlieu Parkeru. On mi je posebno drag jer je uzeo motive starog noira i modernizirao ih za sadašnje vrijeme, uspješno unoseći svježinu u nešto što se već može nazvati i klišejima. Također, koristi jake i netipične horor motive u svojim romanima, iako sami romani nisu horor žanra, što mi je pomoglo oko pisanja Odjeka jer je pokazao da jedno ne mora nužno isključivati drugo. Ne mogu ne spomenuti i strašni dvojac kojeg valjda svi vole; Stephen King & Dean Koontz. Njih čitam iz čistog užitka i sasvim sigurno nešto poharam za svoje zle potrebe dok pišem.

Što novo možemo očekivati od tebe?

Trenutačno radim na priči koja je slična Odjecima, odnosno spajam nekoliko žanrova u jedan i pomalo se igram da vidim kuda će me priča odnijeti. Pišem kada stignem jer svi živimo u nečemu što se zove i stvarni svijet, tako da ne mogu reći ni kada će rukopis biti gotov ili hoće li ikada biti dovršen, ali uglavnom, radim na njemu. Što se tiče usputnih planova. Trenutačno sam u nekoj vrsti pregovora za objavljivanje novog kriminalističkog romana, još uvijek nije ništa sigurno, pa ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati, ali ako se stvari poslože kako treba, jednog dana ću sjesti i pokušati napisati novu priču s likom iz tog romana. To je ono naslijeđe svih tih kriminalističkih serijala u meni, ali mislim da bi mogao lika iskoristiti i za malo promocije moje Slavonije jer, istini za volju, ona se slabo spominje u modernoj žanrovskoj književnosti, pa da i ispravim i tu malu nepravdu, ali i da balansiram između pravog krimića, koji mi je matični žanr već godinama, do drugih priča koje su otkrivanje nečeg novog. Uglavnom, planova imam, ideje su tu, skice se rade… što će od svega toga na kraju ispasti, budemo vidjeli.

I možda pitanje koje najviše muči današnje pisce, kako doći do izdavača?

S obzirom da živimo u dobu kada je sve nadohvat jednog klika mišem, do izdavača je lakše doći nego ikada prije. Naravno, preporučljivo je naoružati se strpljenjem zbog stvari koje sam prije spomenuo, ali oni postoje i većina će vam odgovoriti na vaš upit. Barem su takva moja osobna iskustva. Također, poželjno je prije javljanja informirati se koji izdavač što objavljuje jer tako skraćujete posao i sebi i njemu, doznati kako rade, što radi i gdje to rade i, ono što je najvažnije, trebate imati spreman rukopis. Ne mora nužno biti savršen jer nijedan rukopis to nije, ali nikako ne otvarajte upit ili javljanje tako što ćete reći da imate tek ideju za roman, a ne i nešto konkretno napisano. Reći će vam, ako je u tom žanru, da se javite kada napišete cijelu stvar. Također, ne očekujte da će vaš rukopis biti vani za tjedan dana. Ako vam je cilj da imate roman u ruci kako bi se hvalili prijateljima, zaboravite, to se neće dogoditi. Većina izdavača u Hrvatskoj, ako su samostalni i ne čekaju poticaj od ministarstva, izdaju jednom ili eventualno dva puta godišnje, što znači da i ako prihvate vaš rad, to neće biti odmah sutra vani. Zaboravite na stavove „ja znam najbolje“ ili „neće moj rukopis nitko dirati“ jer, kako sam rekao, nijedan rukopis nije savršen. Ako vam se nešto sugerira, poslušajte i procijenite imaju li promjene smisla. Kompromisi nisu uvijek loša stvar, ali to su sada već priče za neku drugu priliku. Izdavanje romana je dugotrajan proces, skoro i kao samo pisanje. Nažalost, dok stvari ne postanu bolje, tako to ide.  

Hvala kolega na iskrenom razgovoru i mnogo uspjeha u daljnjem radu. 🙂 

Čitaj još...

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari