Poželimo ponekad okrenuti neki novi list. Napraviti novi korak. Dati sebi šansu za nove stvari. Nove početke. Ali uvijek nas drže za rukav neki duhovi iz prošlosti. Drže. Vuku. Ne daju naprijed.

Utjeruju nam strah u kosti. Podsjećaju nas na završetke svih naših početaka. Podsjećaju nas na krhotine koje ostaju na kraju. I mi se zaustavljamo. Stojimo u mjestu. Jer tako je najbolje. Najsigurnije. Ostajemo uljuljkani u svojoj samoći. U nekoj sjeti ili tuzi na koju smo navikli. Ostajemo uljuljkani u sjećanjima na stare rane. Stare boli. Vraćamo im se svaki put kad se malo više opustimo. Prepustimo.

Pogodi nas neka pjesma. Neki susret. I tako živimo. Tako dani prolaze. Jer tako smo sigurni. Sa starim ranama znamo kako živjeti. Na stare boli znamo kako odgovoriti. Srodili smo se s njima. Jedno smo.

Ali za nove nemamo snage. Nemamo ni volje. Dok se pojavi novi početak, noge nam se odsijeku. Šta ako ovo? Šta ako ono? Milion pitanja. Milion razloga da ostanemo u mjestu. Čim promolimo nos iza naših dobro utvrđenih zidina, sve utvare iz prošlosti ožive i brzo zatvaramo vrata.

Možda moj svijet nije najbolji, ali je moj i u njemu sam navikla živjeti. U njemu sam sigurna. Na nove početke nisam spremna. Na nove boli, nisam spremna. Ne, ja to više ne mogu. Ne bih podnijela nove gubitke. Istrošena sam. Duša mi je izrešetana. Srce sto puta krpljeno. Ne, nisam spremna na nove početke. Ne mogu ja to. Ostat ću uljuljkana u svojoj samoći, sjeti. Ostat ću se družiti sa starim utvarama. Ne mogu praviti nove korake jer mi noge klecaju. Slaba sam.

A trebaju mi… Svima nam trebaju. Priželjkujemo ih. Prizivamo. I trebalo bi da ih imamo.

Zar ne završavamo sa životom prerano? Zar ne odustajemo od života prerano? I zašto? Zbog čega? Zbog par rana? Izdaja? Padova? Zbog slomljenog srca? Izrešetane duše?

Jesu li to razlozi da se bojim novih početaka? Da ne ispisujemo nove stranice svog života? Nisu. To su samo izgovori. Život se živi dok se diše. Izazovi se prihvaćaju dok se diše. Počinje se dok se diše. Nove stranice se ispisuju dok se diše. I neću da odustajem od života. Neću da se sklanjam i da ga se plašim. Neka me lomi. Lomit ću i ja njega. Neka me ruši, rušit ću i ja. I sto puta ću pasti i isto toliko ustati.

Ali živjet ću punim plućima. Neću se kriti iza dobro utvrđenih zidina moga svijeta. Neću. Jer to nije život. To je samo životarenje. Počinjat ću i završavati. Gradit ću i rušiti. Sve dok ne nađem ono što mi treba. Sve dok mi duša ne bude na mjestu. Sve dok ne dobijem najbolje od života. Jer znam da zaslužujem najbolje.

Samo trebam sebi dati šansu. I drugima… Samo treba živjeti.

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari