Komforna zona mog djelovanja do tog trenutka svodila se na udobnost doma, posao i prijatelje. Sigurno nam je ono što je poznato, rukama opipljivo i oku naviknuto. Znala sam da promjene donose strahove i bilo me je strah. Znala sam da zone komfora ograničavaju, no ujedno i obećavaju sigurnost unutar onoga što znamo.

Mučna svakodnevnica je bivala sve nepodnošljivija, dok su mi stopala gorela za nepoznatim putevima a i dalje sam cupkala u mjestu.

Bojažljivo sam opipavala sopstvene emocije svaki put kad sam sebi saopštavala da su avanture uzbudljive. Bojažljivo sam prilazila sopstvu, kao nekoj tuđoj, nepoznatoj pojavi u nadi da me saživi. Znala sam da promjene donose strahove i bilo me je strah.

Tih dana trudila sam se da ne mislim već da osjećam. U svim važnim životnim situacijama gasim mozak i palim srce. No misli “što bi bilo, kad bi bilo” lukavo su budile nemire podkožnih kanala i djelovale na moj um više nego što sam vjerovala.

Pakovala sam se danima i pozdravljala sa predmetima prije nego sa ljudima. Ljude koje sam voljela ponijeću sa sobom, mislila sam. Pejzaže mog života, mirise i vidljive uglove ostavljam da me čekaju. Njima sam se posvetila, priznajem, više nego živim bićima koji su dolazili da se pozdrave i požele mi srećan život.

Moj srećni život trebalo je da se nastavi daleko u zemlji piva i smijeha.

Znala sam da promjene donose strahove i bilo me je strah. Putovala sam često dubinama nekih nepoznatih a rođenih puteva i činjelo se da sam već odlazila. Slušala sam pjesme kojima nisam znala melodije ali sam ih prepoznavala po prirodi. Utapala sam se, često, u rođene nesigurnosti da bih preskočila izazov koji mi se nudio i mamio me svom silinom.

Međutim, tog trenutka kad je on otišao, znala sam da ću poći za njim. Znala sam da ništa od onoga što sam željela ne želim, ako ne udišem njegovu blizinu. Smiraj mislima nalazila sam u činjenicama da odlazim tamo gdje ću imati sve a neću za uzvrat davati ništa.

Prokletstvo komfornih zona je upravo u tome, što dajemo sve što imamo a nemamo ništa. Ostajemo radi poznatog, jer nam nepoznato djeluje strahovito. Ne znamo da i u sjajnim uslovima življenja može biti sjajnije ako se usudimo. Ne skačemo u nepoznato jer smo odgajani na trpljenje i podčinjenost onome što poznajemo.

Teško je samo kad nemaš cilj. Izgubljen si samo onda kad nemaš plan. Ono čega se nisam odrekla ni tamo ni ovdje su snovi i želje. I znam, to je ono što mi drži balans.

Znala sam da promjene donose strahove i bilo me je strah.

“Kad odlaziš to je velika stvar samo onima koji ostaju”, rekla mi je sestra dok sam joj opisivala prazan prostor između moždanih vijuga, i “nemanja osjećaja” za ono što me čeka. Bila je upravu.

Ja sam tog vrelog avgustovskog jutra cijeli život spakovala u dva kofera i krenula u neki drugačiji, uzbudljiviji i nepoznat. Ja sam znala da sam rođena da budem srećna i da ću to zaista biti gdje god da spustim kofere.

Zbog toga mi je miris Kopenhagena bio poznat i ako nikad prije toga nisam bila ovdje. Zbog toga sam u metrou pronalazila samo srećne nasmijane poglede. Zbog toga sam zagrljaj na koji sam čekala gotovo dva mjeseca, utkala u svaku koštanu šupljinu. Zbog toga kiša nije padala nedeljama po mom dolasku i zbog toga je sijalo sunce.

Zbog toga što odluku da budem srećna nikad nisam dovela u pitanje.

Znala sam da promjene donose strahove i bilo me je strah. Strah se kao svi strahovi pokazao smiješan, nemoćan i glup u odnosu na sve što sam ovdje zatekla. Proizvod samo naših pogrešnih uvjerenja, nepotrebnih misli i pravljenja iluzija koje prhnu u nepovrat samo ako odlučimo.

Nije teško odlaziti, teška je pomisao na odlazak. Nije strah od odlaska ona koja parališe, već pomisao na nju. Misli strahuju. Misli su beznačajne. Srce uvijek zna i nikad se ne plaši ničega.

Nedostajanja su privilegija onih koji imaju koga da vole i koji imaju čemu da se vrate.

Nedostajanja su božiji blagoslov.

Sve će mi nedostajati, mislila sam, jer imam sve.

Onima koji sreću kao cilj nose sa sobom lako je i da odlaze i da se vraćaju.

Ja sam lako ostavila sve što sam imala da bih lako sve nanovo izgradila. Ja ću se lako vratiti kad za to dodje vrijeme samo jer u lako vjerujem. I dalje, u želje od kafe, u bijeli avionski trag u maslačke i u ljubav.

Prepustiti se pozivima nutrine i osmjeliti se kad namirišeš tragove znači vjerovati. Nisam znala ništa, ali sam vjerovala u sve. Najviše u to da sam privilegovana zbog ljubavi. Jer će samo ljubav spasiti svijet.

Voljeti samo voljeti. Živjeti samo živjeti.

Vaša Jo. 😍

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari