Previše vremena u životu ispustimo kroz ruke, pustimo da nam sklizne kao pijesak niz prste, čekajući neke bolje prilike i vjetrove u leđa. Pritom, zaboravljamo tko smo i zašto smo poslani ovdje, zaboravljamo da imamo mogućnost ostvariti najluđe snove i to samo kroz ovaj jedan život u ovome obliku u kojemu jesmo. Nekako se nadamo, uljuljkani u rutinu, kako će odgovori na ono što nas tišti doći sami od sebe, kako će nam netko magičnim štapićem odmaknuti strah i izbrisati one ružne misli koje nas prate kroz dan.

Ne shvaćamo da sami krojimo sve. Sami sebe definiramo i definiramo svoje lekcije, kao i putanju u životu. Neće vjetrovi tako često biti povoljni za plovidbu dalekim, nepoznatim morima. Ni danas, ni sutra, možda ni kroz deset godina. Jer, ne postoji pravi trenutak. Postoji samo trenutak. Više njih. Ako pustiš jedan da prođe, ne poduzimajući ništa, ne znači da drugi neće doći. Hoće, ali pitanje je kada i kako će se manifestirati. Pitanje je hoće li ti pružiti priliku da ispuniš ono sebi davno obećano. Zašto bi čekao da vrijeme pokaže karte, otvori prilike? Kada si već do sada morao naučiti da sami kreiramo svoje prilike. Da čak i od neprilika možemo napraviti neku dobru, poučnu priliku i lekciju. I ondje, gdje sunce odavno ne izlazi, možemo otvoriti vrata svjetlosti. I u onim ljudima, u kojima je oduvijek prebivala tama i strah, možemo prouzročiti radost, makar onu trenutnu.

Život se ne može svrstati u nijedan koš. Život ne čeka nikoga, zaista. Ne ostaje dužan nikome ,a daje nam prilike ukoliko imamo dušu da ih sami prepoznamo. Naučimo prepoznati taj glas u sebi koji nas navodi na trenutak u kojemu možemo djelovati. U kojemu cijelim bićem titramo, odašiljemo pozitivno i ushićeno djelujemo. Naučimo vjerovati sebi, vjerovati da je život satkan od mnogo prilika koje se skrivaju na svakome novom uglu. Možda ih na prvu ne prepoznaš, ne žali i ne brini. Događalo se svima, da odmaknemo od sebe kako bismo se regenerirali i analizirali tko smo zaista i kamo stremimo.

Doći će. Novi dan, kao i nova prilika. I ako tako gledaš na život, znaš da si već odradio dobar dio posla. Jer, imaš vjeru u život i vjeru u sebe. Znaš da ćeš jednom doći ondje gdje želiš biti, vođen ludim ili mirnim vjetrovima. Išao kopnom ili morem, autom, brodom ili pješice. Ono što tebe čeka, ne može netko drugi preuzeti, oteti. Možeš jedino ti zaslužiti ili izgubiti. Ovisi opet samo o tebi. Ovisi o tome koliko ćeš se truditi prepoznati priliku.

Hoćeš li ići u smjeru vjetra, onim utabanim stopama, ondje gdje je lakše, gdje su drugi koračali? Ili ćeš odmahnuti rukom, uplašene duše i blesave glave, krenuti ondje kontra vjetra, gdje rijetko tko korača, kako bi sebi dokazao da možeš puno bolje i puno jače? Ovo drugo, koliko god ludo djelovalo, za mene je uvijek bilo dobitna kombinacija.. Kontra vjetra, u borbi s vjetrenjačama, kao Don Quijote, ali uspješan. Ideš za svojim srcem i pratiš isključivo svoj unutarnji glas. I kada padneš, ustaneš. I kada ti taj isti vjetar slomi krila, ti nađeš nešto čime ćeš ih iznova učvrstiti. Ne možeš letjeti, kažu, nisi ptica. Nemaš krila, sanjaš preveliko. Ja im velim, nisu bili u mome svijetu i mojoj glavi.

 

Mogu letjeti, možda ne kao ptica, ali punije i duže, puno ljepše. Mogu se vinuti u visine, isto tako mogu i pasti na tlo, iznova skupiti komadiće sebe i letjeti poučena lošim iskustvima. Mogu pronaći uvijek nešto dobro u svemu tome, i s godinama i dalje prkositi vjetrovima što me udaraju u lice.

Nikada nisam išla niz dlaku, niti u smjeru vjetra, niti ću. Puno je luđe, osebujnije i ljepše ići kontra svega.

I ne čekaj na prilike, ne čekaj na smiraj vremena kako bi napravio zamah krilima.

Pođi sad, bori se kontra sebe i za sebe, kako bi postao jači od svega. Kako bi postao ti, snažan i poseban kao što jesi.

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari