Kažu mi da živim u svijetu u kojem nikome ne smijem potpuno vjerovati. Kažu mi da sve i svakog trebam uzimati s rezervom. Nikom nikad se ne treba potpuno predavati i potpuno vjerovati. Jer ako to učinim bit ću budala koju će iskoristiti. Bit ću naivna budala čijom će se naivnošću poigrati.

Kažu mi da zavist postoji u svakome. U nekom se vidi, a u nekom je dobro skrivene, zakopana i poput vulkana čeka da ju nešto pokrene, da plane i spali sve što stigne. A pokrenut će je moj uspjeh. Dok mi loše ide, ona će mirovati.

Kada vide da sam sretna, lavina će se pokrenuti. Moja sreća će mnoge zaboljeti.

Kažu mi da je ta zavist u braći, sestrama, prijateljima. Da će mi se jednog dana dići zavjese s očiju i da ću vidjeti da ni prijatelji nisu to što sam mislila da jesu, da i braća znaju biti zla, da i roditelji znaju napraviti nepravdu. Kažu mi da ću sve to osjetiti na vlastitoj koži ako budem vjerovala ljudima i previše im se davala. Dobit ću bezbroj noževa u leđa i bezbroj strijela u srce. Krvarit ću i patiti od onih kojima sam istu tu krv bila spremna dati. Kažu mi da se ljubav, koliko god velika i iskrena bila, može pretvoriti u izdaju. Ona ista ljubav koju godinama gradiš, njeguješ i hraniš. Ona u koju godinama ulažeš. Ulažeš sebe. Dio po dio, dah po dah, komadić po komadić. Kažu mi da se ta ista ljubav može srušiti poput kule od karata. Može nestati i ona i ja s njom. Zato ne treba da se dajem, nikom i nizašta. Inače će me srušiti. Spaliti.

Kažu mi da će doći vrijeme kada će me život dovesti na rub neke litice i da ću tako gledati u provaliju, ali nikog neće biti tu da mi pruži ruku. Čekat ću one ljude koje sam ja godinama spašavala, ali njih neće biti. Čekat ću ih da mi pruže ruku, da me spase, ali oni neće doći. Bit ću sama nad provalijom. I preživjeti mogu samo vlastitom snagom.

Kažu mi da živim u svijetu u kojem ne vrijedi biti dobar. Ne treba. Ne smije. Dobrota se iskorištava i gazi. S dobrotom neću preživjeti.

A ja vas pitam kakav je onda to svijet? Kakav je svijet u kojem ne mogu slobodno voljeti, svim srcem i cijelim bićem? Kakav je to svijet u kojem se moram čuvati brata? Kakva je to svijet u kojem ne mogu očekivati oslonac od prijatelja? Kakav je to život? Život strepnje i čuvanja. Čuvanja sebe od drugih. Čuvanja sebe od svih.

Kakav je to život u kojem se dobrota smatra ludilom? U kojem dobrota ubija? Kakav je to svijet gdje moraš biti loš da bi preživio? Kažite mi kako se voli s pola srca? Kako se daje samo malo? Kako se dragi ljudi drže u rezervi?

Kažite mi kako da se sačuvam, kako da preživim? Jer ja sam budala, naivna budala. Ja sam luda. Ja vjerujem, dajem se i volim cijelim srcem, cijelim bićem. Ili me imaš ili nemaš. Sve ili ništa. Ja vjerujem da se dobrota vraća dobrotom. Ja očekujem od prijatelja podršku, vjernost i ruku spasa. Ja očekujem od brata oslonac.

Ja sam budala i kažite mi kako da preživim u svijetu u kojem su budala i dobar jedno te isto? Kažite mi kako da ne budem budala?

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari