Često se uhvatim kako razmišljam o vremenima dok sam bila dijete. Razmišljam, promišljam, kritički se osvrćem…

Da se razumijemo, meni je sad puno bolje. Imam i vlastitu djecu, pa mislim da je zapravo u tome uzrok. Prisjećam se jer želim njih bolje razumjeti. Prisjećam se jer želim kritički usporediti razlike. Prisjećam se jer želim bolje živjeti u sadašnjosti, lakše se prilagoditi. Zato su svi moji tekstovi prožeti prošlošću, berem ja tako mislim.

Danas smo se moje dijete i ja vozili od grada prema kući i ušli u interesantnu raspravu o informacijama. Imam strašnog petnaestogodišnjaka. Dijete je to budućnosti, ne kao ja, koja jednom nogom korača u prošlosti. Ja-Majka ne volim koristiti floskule ili klišeizirane fraze kad pričam sa svojom djecom. Moja djeca su mali ljudi, inteligentni i svojeglavi, s formiranim stavovima otkad su se rodili. U našem odnosu vlada totalna demokracija i vlastito pravo na mišljenje. Mi smo mala utopija, eto što smo.

I tako se naš razgovor o drugom svjetskom ratu protegnuo na raspravu o razlikama između naših generacija. Rekoh to malenom čovjeku: znaš li ti koje je najveće blago, najljepši poklon od moje majke, koji sam ikada u životu dobila?

Ne, nije to zlatan sat ili lančić ili nova igračka. Kao da je upravo sad pred mojim očima, pamtim vlastitu majku kako dolazi kući s posla, prolazi kroz malenu ogradu kuće, s nekim ogromnim vrećicama u rukama, povijena pod teškim teretom i uzdišući od te težine. Bože, razmišlja malena Dubravka, što li je to doteglila kući, i umorna se svalila na trosjed.

Pogledam, a u vrećicama neke teške, šarene debele knjižurine, osam njih. Slabim dječjim ručicama jedva izvadim jednu i pogledam naslov. Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.

Majka jedva dolazi do daha. Trebalo je doći iz grada autobusom s tim ogromnim plijenom. I tada počinje svoju priču o tome kako je poštanski sindikat ponudio na rate kupnju enciklopedija. Moja majka je voljela knjige. Uvijek mi ih je kupovala preko sindikata, vjerojatno na rate, jer su bile basnoslovno skupe.

U mojoj novoj dječjoj sobi ormar je vrvio knjigama. Ovo je bila zlatna kap dodana mojoj kolekciji, zalog za budućnost koji nije ni sanjala da će dati.

Nisam ja još bila veliko dijete, ali moja inteligencija premašivala je onu mojih vršnjaka, a glad za čitanjem bila je nevjerojatna. I tako se ta Opća enciklopedija našla u mojim nevinim rukama, baš kao neko blago. Te enciklopedije postale su moja hrana, moj bijeg u svijet koji me očito jako dugo čekao. Pa sam u beskonačnost čitala sve o životinjama, pa sam nakon toga prešla na države svijeta, zapisivala informacije u bilježnice… doslovno sve što me interesiralo iz časopisa ja bih izrezala, zalijepila u bilježnicu i dopisivala informacijama iz tih enciklopedija. U školi smo stalno učili nešto novo, a ja bih došla kući, pročitala još ponešto iz Opće enciklopedije i drugi put na nastavu došla potpuno oboružana informacijama od kojih su profesore zaboljele glave.

Moje prijateljstvo s Općom enciklopedijom nikad nije prestalo. Samo sam ga nadogradila beskrajnim odlascima u knjižnicu gdje bih opet u bilježnice pisala vlastite osvrte i lektire, te vadila podatke o temama koje su me interesirale.

Moj sin se smije. On lektire vadi s interneta, kaže. On ne zna što je Opća enciklopedija.

A onda sam mu priznala da se od djetinjstva u meni ništa nije promijenilo. U moj život ušao je novi poklon. Internet. Nešto o čemu sam maštala kao dijete, beskrajne informacije i bespuća podataka, potpuno besplatno i lagano dostupno. Ono što sam nekad tražila po enciklopedijama, sad tražim na internetu. Sve moje slobodno vrijeme provodim istražujući, učeći, tražeći. Moj mozak nije ostario, moja znatiželja nikad nije ugasla.

Moj sin šuti. Gleda me, ali i ja šutim. On je post-milenijum dijete. Rodio se s internetom u rukama. Ja znam da me ne razumije, ali ja razumijem njega. Razumijem ga kad satima gleda dokumentarce na YouTubeu. On želi znati. Ali ono što saznaje, ustvari je nekritičko razmišljanje. Ono što uči, to je nečije mišljenje. Između mnoštva informacija, on je taj koji mora formirati vlastiti stav. Od vremena Jugoslavije, osnovno pitanje nije se bitno promijenilo. Čovjek može odabrati milion informacija, ali stav je taj koji ga u konačnici oblikuje u čovjeka, osobu, intelektualca. Kad mu to kažem, on šuti. Razumije me. Ali šuti. Shvatit će kad bude odrastao.

A ja… stojim na semaforu i pred očima mi je slika mojih Općih enciklopedija. Smiješak mi je na usnama jer živim u vremenu koje mi nudi više, ali nikad dovoljno. Već smo blizu naše zgrade i osjećam da moram zaključiti tu našu temu.

„Znaš, dječače moj, u doba mojeg djetinjstva ako nisi imao pristup knjižnici i obilnu zalihu knjiga, do informacija nisi mogao nikako doći. Danas, kad imaš laptop i Internet i Wikipediu i YouTube, sramota je biti neobrazovan i glup.“

„Pa znaš, imaš i pravo.“- reče on i zamišljeno gleda u daljinu. A meni se srce topi od vlastitih uspomena, osam knjiga koje su zauvijek promijenile moj život. Osam knjiga u kojima negdje na katu obiteljske kuće, još uvijek stanuje mala djevojčica velikih crnih očiju.

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.

Komentari