Zašto su ljudi nepristojni i grubi (i zašto se tu ne radi o vama)

Šetam se poljem makova sopstvenih snova i gledam u bijelo nebo, poput mlijeka rasutog. Bezbojnog. Ni mraka, ni zvijezda, ni mjeseca. Prazno nebo, poput ogledala za moju dušu.

Rusija će me progoniti kao gladna zvijer divljač. U njoj sam otkrila prazninu i sopstvene pukotine. Koliko ti treba da prezdraviš životne udarce kad svi zidovi oko tebe naprsnu i prijete da se survaju preko tvojih snova?

Osjećam da me ovo putovanje mijenja. Osjećam da u meni cvjeta trnje neniklo. Raste u meni cijeli svijet zaražen ludilom i beskrajnim lutanjem. Vjetrovi me miluju i uspavanke nema. Ostavila sam kući veliku ljubav i ostavila sam sve što sam poznavala, a nisam imala, i sve snove koje sam mislila da sam sanjala. Ostavila sam groblje i zaklane snove i ostavila sam svoje srce tamo negdje u travi, raskomadano i oplakano toliko puta. Jesam li tog dana zaista i sama umrla? Jesam li tada prestala da vjerujem u jutra? Jesam li tada zaista i sama postala zvijer?

Otkrila sam komadiće radosti ovde. Otkrila sam plave zvijezde i tamne puteve do osmijeha. Navikla na ćutanja i tišinu otkrila sam eho koji je ostao od nekadašnjih otkucaja. Spakovala sam nostalgiju i nedostajanje i uronila ih u mrak kojeg ovde nema. Ne bih mogla da preživim ovde niti jedan dan ako bi me nedostajanje grizlo kao prvih dana.

Morala sam da oćutim jer su mi samo tišine stizale. Zagrlila sam mrak koji je ostao u meni i sliku mjeseca u očima. Zarazilo me ludilo i bijele noći i u stranim ulicama sam otkrila svoje nmadske tragove. A nisam mislila da ću ikad više disati slobodno.

Postoji toliko toga što još nisam stigla u životu. Nisam stigla da se držim za ruke, da šetam zagrljena po plaži u neki smiraj sunca i da se jurim po talasima. Nisam nikad naučila da vozim bicikl, nisam obišla Rim, ni Škotsku, nisam nikad probala papaju, i možda zvuči sulud ali još niko nije uspio da shvati mje ludilo , nemire i tišine. Možda sam i ja kriva jer nikom nisam dušu otvorila onako kako sam željela. Uvijek su me sputavale tmine i strahovi. Posmatram sebe u ogledalu i iza trepavica ne vidim ništa. U cijelom ovom ludilo strahovi su se negdje preplašili i ostala je golotinja u meni. Da li bi mogla da otvorim grudi i ponovo posadim srce? Da li ikad možeš biti isti kad se toliko puta prekrojiš?

Ostaćeš jednom nasukan na hridi svojih nemira. Možda kao i ja kreneš u potragu za snovima. Možda pronađeš nemani. Možda zvijezde izgubiš. Možda te razočaraju ljudi. Možda se pronađeš u sebi. Možda svijet postane tek mali kamenčić u tvom džepu.

Ovdje gdje sam svoju dušu pronašla, ovde je sve moguće. Zauvijek će u meni ostati vrisak onog dana kad sa srce ubila. Još uvijek svakog dana u sebi vrištim pred snove. Ostao je eho a ovde sam otkrila i nadu da možda jednom opet srce novo pronađem. Do tada ću nositi ovo papirno u džepu sakoa. Do tada ću čuvati ove zvijezde i krišku mjeseca u šeširu.

Ali znaš, mislim da i papirno srce može da voli, jer uvijek voliš cijelim bićem, ne samo jednim dijelom tijela.

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari