Bok, bilježnice. Oprosti što sam te zapostavila baš poput svojih živaca. Radim kao kobila 0-24, izgubila sam pet kila i dvadeset deka parizera.

Znam, moraš biti budala da izgubiš parizer, ali ja sam ga uspjela izgubiti danas negdje između trgovine i doma. Nebitno. Na poslu je ubitačno. Radim s budalama, šef je budala, mušterije su polu-budale. Znam ja za onu izreku: „Ako su svi oko tebe budale, onda si vjerojatno ti budala, a ostali normalni.” Kod mene nije taj slučaj. Ali danas nije posao taj koji me izbacio iz takta. A,ne,ne. U pitanju je nešto morbidno.

Dakle, prije dva dana je poštar našao susjedu Dragicu kako leži u dvorištu pored čempresa. Pošto Dragica nije bila pijanac, odmah je znao da nešto ne valja. I bome nije valjalo. Susjeda Dragica je umrla. Pošto nije imala nikoga od uže familije, sve vezano za pogreb organizirali su nekakvi njezini pra-nećaci čiji su preci odselili još stoljeća sedmog. A pošto Dragica nije baš posjedovala bog-zna-što vrijedno, točno su s tako i pobrinuli za pogreb.

S obzirom na to da nam je susjeda i da smo si ustvari s njom bili ok, morali smo ići. Maloga smo ostavili kod svekrvopije koja nas je ostavila sa salvom kritike. Naravno, kritika je išla manje-više mene i mojeg izgleda, dok je njezin zlatni sinek (kao i uvijek) najsjajniji dečko na svijetu. Sere mi se kad mu veli da je njezin dečko. Jebo’ te, ima skoro četrdeset godina, a ona bi mu najradije još mijenjala pelene. Jesam li grozna majka kad maštam o dani kad će se moj mali seronja napokon prikrpati nekoj drugoj ženi?

Sprovod je sam po sebi bio skroman. I to je nekako bilo za očekivati. Stara žena bez obitelji i puno prijatelja. Ali mi smo selo malo i dovukli su se svi koji su se dovući mogli. U prvi se red zagurala banda selskih starih kvočki koje sline nad lijesom i ustvari su stalna postava u prvom redu. Nemam pojma zašto, ali podsjećaju me na one cviljave curice na koncertima…samo što su ove stara garda pa su valjda grupiji Grim Ripera. S jedne strane nagurali su se muški, s druge strane žene. Ja sam stala pored Blaža i cijelo vrijeme proučavala čopor žena kako pogledavaju u mene i komentiraju. Tko ih jebe!

Sranje je počelo kada se napokon pojavio svećenik. Stara moja, ne da se pojavio, nego se pojavio. PIJAN KO GUZICA! Očenaš je izmolio tako da je ustvari zvučalo kao da smo na koncertu drugorazrednog repera. Cijelo vrijeme je pokojnu Dragicu zvao Zlatica, a mali koji nosi križ ga je suptilno ispravljao i izgledao crveno kao prokleti semafor. Glazba… e, glazba je bila priča za sebe.

Svirali su neki limenjaci koji u životu nisu čuli za note i sve je zvučalo tako da je sveti Petar iste sekunde zaključao vrata i progutao ključ, te rekao: „E, Dragica moja, nećeš ti unutra s ovim soundtrackom.” Shvaćam i da su neki ljudi egocentrični, ali baš da si rođakinju na njezinom sprovodu zasjeniš jer moraš izgledati kao kuja koja je ispala iz Dinastije, e to ne kužim. Usred sprovoda, ali usred sprovoda, kroz prolaz ulazi familija. I kako li su ušli. Žena na sebi ima ogroman ljetni šešir na kojem piše „Relax”. Da, prigodno. Ipak se Dragica odlučila na vječnu relaksaciju. Zlatna lančuga koju je muž imao oko vrata komotno je mogla služiti kao sidro kruzeru. Iza njih dva klinca koji se guraju i pikaju prstima pod rebra. I cijela ta fina, šarena, relaksirana ekipa se poreda pored lijesa.

Kada su se zaustavili, svećenik se čak nije ni potrudio suptilno namignuti relaksiranoj šeširuši, već je izgledao kao da ga je šlagiralo. Čim je povorka krenula prema ukopnom mjestu, svi prisutni počeli su se moliti za svećenika koji je uzeo križ i iskoristio ga kao pomagalo za uspinjanje. I onda vrhunac svega, šlag na tortu, trešnja na šlagu…kada su spustili jadnu Dragicu u raku i kada je dotični sveti čovjek krenuo križati istu tu Dragicu po posljednji puta, uspio je izgubiti balans i opizditi direktno u rupu.

Da, u rupu kao u rupu gdje se nalazio Dragičin lijes. I ne…pošto je već napravio kolosalnu pizdariju, nije on dozvolio da mu se pomogne. Neeeeeee. Kao pravi šerif se razmahao rukama i naredio da se svi odmaknu, počeo se verati kao krtica iz rake uz pratnju presjebanološih limenjaka i glasno naricanje baba iz prvog reda.

Nismo se ni trudili ići na misu poslije sprovoda iako je znatiželja bila jaka. Ali znatiželja je ubila mačku, a mačka nije htjela da joj ovakav svećenik bude na sprovodu.

Ma kako bilo, zapalila sam svijeću za Dragicu na prozoru ranije večeras. Jebi ga, netko se treba iskupiti za cijeli performans. I da, naravno da je moj mali odlučio navući zavjesu preko svijeće. Blaž je u zadnji tren došao u kuhinju i spriječio požar.

Žao mi je Dragica, nadam se da zbog svih nas ne goriš negdje. Neka ti je laka zemlja. 

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari