Naišla sam na jednu knjigu koja mi je budila mnoga sjećanja. Kako je u knjizi jedan od glavnih protagonista Cigan, pardon Rom – ne znam kada je postalo pogrdno nazivati Cigane “Ciganima” ( još jedno pitanje kojime ćemo se baviti u mislima čitajući ovu knjigu ), ali meni je više zasmetalo ponašanje prema njemu.

Odmah sam se sjetila kako su nekada davno, prije rata, Cigani dolazili jednom godišnje u neko ljetno doba sa medvjedom koji pleše zavezanim na lancu. To je za nas djecu bio poseban doživljaj. Naravno, prosili su, ali i od izvedbe, zarađivali. Bili pristojni, iako čudno obučeni, ali nisu smrdjeli. O da, i meni je dolazilo u glavu pobjeći s njima jer živjeli su slobodno, a imali i medu!

Od tada se puno toga promijenilo: niti su Cigani “Cigani” nego Romi, a niti se medvjedi smiju iskorištavati u takve svrhe vodeći ih na lancu… da ne kažem kako se moje mišljenje o njima promijenilo. Da, promijenilo se kada sam nakon nekoliko godina došla živjeti u grad gdje su nedaleko živjeli Cigani. Bilo mi to čudno jer sve što sam o njima znala je da su nomadski narod. Pa kako onda sada imaju mjesto stanovanja?!

Ali, način na koji su živjeli, koji je Kristian odlično opisao kroz Sandijevu priču, probudila se neka doza odbojnosti prema njima, pa i strah… To ne bi tako trebalo biti. Ali, tko je njih stavio u izolaciju, neku vrstu ( indijanskog ) rezervata pa su postali vrsta ljudi koja sa sobom ima etikete… hm.. mi?… država?… birokracija???… tko je kriv??? O svemu tome sam razmišljala, pa čak i o Romima – nacionalnoj manjini – koja odjednom ima veća prava nego mi Hrvati čijoj državi pripadamo, u kojoj smo rođeni… Mi? Oni ne? uh… puno pitanja bez odgovora.

Tu se još uplela i ljubavna priča, zabranjena ljubavna priča. Ne samo što je on Cigan, nego što je ona i puno starija…

No, još jedan glavni lik je golicao moju maštu, ispitavši me “ima li doze rasizma u meni”, a to je izbjeglica iz Iraka, iliti emigrant koji bježi od smrti. I nekako, opet krećem od sebe – više sam suosjećala s tim Iračaninom, nego s Ciganom. Zašto? Poznam rat. Znam od čega bježi. Ne poznam Cigana, ali sada znam i od čega on bježi ili, bolje rečeno čemu bježi. Pa eto… od Cigana Sandija, postao je Rom Sandi kojeg čekam da se probudi iz kome u sasvim novom svijetu gdje ga nitko neće omalovažavati i ponižavati zbog boje kože, već će ga prihvaćati kao osobu koja ima mane, (ali) i vrline!

Zapamtite: meni Cigani nisu loši narod, nisu kradljivci, nisu smrdljivi – meni su oni nomadski zabavljački narod koji se usput počeo nazivati Romima i dobivati adrese, a s njima i prava nacionalnih manjina. A zašto se oni ne bi mogli nazivati Hrvatima?! No, poanta cijelog ovog romana je biti čovjek pa bio ti policajac Plančić, razvedenica Milena, Iračanin Nuzat ili Rom Sandokan!

A cigan, može biti svatko!


Nota o autoru: Kristian Novak, hrvatski književnik i jezikoslovac, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Dvostruki je dobitnik nagrade Tportala za roman godine (2014. i 2017.), književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski te Nagrade Fran Galović.

Književnošću se počeo baviti u srednjoj školi. Mladenačka poezija objavljena mu je između ostaloga i u Antologiji međimurske mlade lirike (2011).

Godine 2005. objavio je roman “Obješeni”, u izdanju Biblioteke Insula, koja uz potporu Grada Čakovca okuplja kvalitetne međimurske autore. Godine 2013. objavio je roman “Črna mati zemla”, u biblioteci KaLibar zagrebačkoga Algoritma, a 2016. roman “Ciganin, ali najljepši” u izdanju Naklade OceanMore.

rođena je 22.05.1980. u Vukovaru. Školovala se u Vukovaru sve do 1991, nakon koje je život odvodi u druge krajeve Hrvatske u koje nikada nije niti pomislila da će ići. Školovanje nastavlja u gradu Đurđevcu i Zagrebu, a od 2003 živi u Zagorju. Nekada je pisala poeziju, no prava ljubav joj je proza. Žanr koji najviše preferira su triler i fantasy, no kako se unazad dvije godine bavi promoviranjem domaćih autora, pročitat će sve što joj se ponudi. Piše intervjue za online Časopis Kvaka kao novinar amater.

Komentari