Cijeloga života gledam prekrasne filmove, pune sretnih krajeva, idealnih ljubavi i još idealnijih partnera. Svi ti filmovi prikazuju istu stvar, bezuvjetnu ljubav između dvoje ljudi, nepremostivih razlika i daljina, ali opet happy end. Nije li to ogromna zabluda? Reći će mnogi, prava ljubav sve pobjeđuje. Recimo da bih ja drukčije to sročila.

Svaka ljubav je prava. Svaka ona ljubav koju si prizvala u život, u tim određenim momentima je bila prava za tebe. Smiješ se, misleći što to ova pametuje..

Znam, ali razmisli. Prizvala si sve ljude u svoj život odavno, jer si morala i trebala proći određene lekcije, da bi danas bila ondje gdje jesi. Da bi, isto kao i svi ti ljudi, naučila voljeti i živjeti. Nitko od nas nije u početku znao kako istinski voljeti, a opet dobro i pozitivno voljeti i u skladu s tim se ponašati. Svi smo mi puno puta bili loši, frustrirani, hladni, grubi.. Nismo tad shvaćali zašto to nekim osobama ne štima i kako ne može da funkcionira.

Vidiš li sad, da nije bilo svega toga, ne bi bila ova osoba koja si danas. Znaš li da nije moglo proći drukčije, jer onda ne bi imala sebe ovakvu kakva si trebala biti? Znaš li, to što bi bilo kad bi bilo nikada nećeš do kraja priznati duši i srcu, u sebi primiriti.. Ali, zaista, možeš li zamisliti ondje negdje, kako bi to izgledalo i bi li prouzročilo najveću sreću i željeni odnos? Priznaj si, ne bi. Jer nisi bila kompletno sretna, ne. Uvijek su bile neke ‘’prepreke’’ i razni problemi. I ne, nije to samo do njih, i do tebe je. Nisi bila spremna tad, kao što si sad. Znaš li, najteže je srcu to priznati, a još teže shvatiti.

Ali, vjeruj kada ti kažem da to tad nije bila manje ljubav nego ovo danas. Samo zato što nije moglo trajati, ne znači da nikada nije bilo stvarno, ne znači da niste bili oni pravi. Bili ste, tad. Ali, odabrali ste drukčiji put, ovo gdje ste sad.

Imala sam vezu, jednu dužu, pomalo neobičnu, lijepu. Dijelile su nas daljine, poslovi, ljudi, život. Tad, svaki dan smo bili zahvalni jer nas još ima zajedno. Tad, svaki dan smo željno čekali onaj moment kada ćemo popričati na telefon ili preko kamere, vidjeti se i osmjehnuti se jedno drugome kako bi lakše preživjeli dan i razdvojenost. Znaš, bila je to jedna od težih lekcija, koja je boljela neizmjerno. Ali, vrijedilo je. Uz tu osobu tad, shvatila sam da moje granice u ljubavi ne postoje. Shvatila sam da nakon svih bivših krahova, u meni i dalje tinja isti žar, da i dalje mogu svom snagom voljeti i živjeti.

Nešto posebno lijepo i gorko je bilo iščekivati zajedničke susrete, a još veća gorčina i tupa bol u grudima javljala se nakon svakog novog rastanka. Najteže je bilo nositi se sa strahom, s onim što ako se on jednog dana probudi, shvati da više ne voli i ne može? Najteže je bilo i voljeti toliko jako da ti je svaki njegov uzdah falio, da si ginuo svaku sekundu želeći samo taj zagrljaj i potvrdu da ste i dalje tu, na mjestu.

Ne, nije stvar u tome da se nismo voljeli. Ni u tome da smo se previše voljeli. Stvar je u tome da smo mi tad, najveći romantičari, odabrali život umjesto ljubavi. Koliko god da je bilo posebno i jako, oboje smo osjećali da više ne možemo. Ne da se nemamo za što boriti, jer nismo se svađali niti gušili nepovjerenjem i ljubomorom. Jednostavno, prestali smo očekivati da će netko od nas učiniti ogroman ustupak, napustiti sadašnji život i poneke snove, samo kako bi bili zajedno nesretni. Sretni, a opet nesretni.

I ne, ne možeš mi ni ti ni bilo tko drugi reći da nije valjalo, da smo bezveze odustali, da je bila farsa. Jer nije. Voljeli smo se i više nego dovoljno, da bi znali prepoznati kada ta ljubav čini ono destruktivno, kada nas odvaja od nas samih. Iako je u sve bio upleten i problem oko dobivanja vize, preseljenja i slično, za taj dio smo imali i plan B i plan C.

No, jednom smo se probudili, isti dan, odvojeni a u mislima zajedno, osjećajući svu težinu te ljubavi i enormnu tugu, kao da ogroman dio fali i da se nikada neće vratiti. Nazvala sam, pričali smo i kroz suze i strah priznali jedno drugome da ćemo se ovako uništiti. Najprije zdravlje, jer nije baš najidealnije trčati na sve strane, raditi teške poslove, nemati vremena za sebe, a onda tek noćima maštati ili pričati duže, ostajati bez sna i vremena za hobije ili prijatelje. Shvatili smo, pokušali smo zaista sve što je tad bilo u našoj moći a opet se nismo osjećali najbolje.

Emocije su i dalje bile tu, ali nisu bile neophodne za preživjeti, jer gubio si dane, gubio si pritom prilike za rad na snovima, kao i snagu. Tu, između jave i sna, ljubavi i stvarnosti, rastali smo se kao najbolji prijatelji. I često kad pomislim na to sve osjetim mir. Jer znam, da smo učinili ono najbolje tad.

Znam da bih sad bila kompletno druga žena, i ne bi mi to odgovaralo ni najmanje, jer volim sve ovo što sam danas. Ne bi ni on bio sretan gledajući mene kako tugujem. Isto tako, znam, sve ljubavi su stvarne i velike, mada nam se ponekad ne čini tako. Koliko god da traju, uvijek ostavljaju ožiljak na nama, kao spomen na ono što smo bili spremni podnijeti, jer smo vjerovali. I neka smo, jer to je bit života i ljubavi. Ne opterećivati se trajanjem ni prolaznošću, nego živjeti do posljednjeg daha svaki taj dan i svaki moment. I prije svega, naučiti voljeti i sebe i partnera, i poštovati dovoljno da bi pustio kada osjetiš da više ne ide.

Daljine nemaju veze s ljubavlju. Nemaju veze s tim osjećajem unutar nas. Daljine su tu samo kao izazov, s kojim se odlučujemo uhvatiti ukoštac ili ne. Daljine nisu pokazatelj uspješnosti ni ljubavi, mi smo. One, kao ni prekidi, ne umanjuju činjenicu da je ljubavi bilo, da će i dalje biti respekta i emocija, da ćemo iznova nastati negdje drugdje.

Cijeni ljubav koju primaš i koju daješ, cijeni sve različitosti koje si prošla. I budi zahvalna, jer si došla do tog stadija, gdje ljubav ne svrstavaš u nijedan koš i svjesna si njene ljepote i siline.

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari