“Ma protiv koga se ti boriš?” – pita me uz prikriveni smijeh na usnama.

Izgovaram rečenicu po rečenicu iznova, možda i psujem. Zvučim ljuto, razočarano, nemoćno pa odlučno. Emocije se kovitlaju u meni, samo čekam erupciju. Govorim o malom ‘s druge strane’ i o maloj ‘s druge strane’. Čitavo je mjesto brujilo o njima, još uvijek u žilama osjećam vrelinu samo kada na to pomislim.

Mali je ulazio prašnjav, izgrebanih i krvavih koljena i sa još pokojom rupom na već puno puta zašivenoj odjeći, skrivajući najnovije pismo u stražnjem džepu hlača.

Otac mu je istog trenutka kada je ušao opalio pljusku i natjerao ga, onakvog uplašenog i uplakanog, da mu preda pismo.

Idućim je udarcima prekidao vlastitu viku i objašnjenja da se ne smije više družiti s njom, valjda samo zato što joj se otac pogrešno zvao. Tukao je sina opravdavajući svoju grubost onom toliko puta rečenom – Ona je na drugoj strani.
Mala je ulazila u svoju kuću, nasmiješena, rumena i zanesena, kako to i jesu djevojčice u njenim godinama.

Roditelji su je dočekali i posjeli pred sebe, a onda dugo gledali kako se suze slijevaju po obrazu koje ne razumije. Nije bilo ničeg grubog u njihovim rukama, ali su im zato riječi bile čista grubost, valjda samo zato što mu se otac pogrešno zvao.

Pogrdne su im riječi silazile s jezika i ona jedna previše poznata – On je na drugoj strani.

“Protiv koga se ja borim?” – vičem dok plačem, nesretna, zabrinuta i bijesna.

Govorim mu o tamo nekim klincima koji su zbilja živjeli, tek za prelazak ulice udaljeni. Ali im nije bilo dozvoljeno napraviti tih 7, 8 koraka i prijeći na drugu stranu.

“Protiv koga se ja borim?” – nešto se u meni raspada, pa ponovno sastavlja dok razmišljam o tome kako je netko pogrešne vjere, kako je netko pogrešne boje, kako je netko na drugoj strani.

Koliko je mogućih “volim” zabranjeno iz pogrešnih razloga?

“Protiv koga se ja borim?

Protiv čitavog svijeta ako treba. Ali za ljubav…”

Ja sam Jelena Kastaneti, djevojka koja balansira između sporta i umjetnosti.
To činim u Zagrebu, spremna u bilo kojem trenutku zalutati na neki drugi kraj svijeta. Volim zelenilo, čokoladu i tratinčice. Volim život, smijeh i ljubav.
Zaljubljena sam u knjige i u snove koje kroz njih živim. Zaljubljena sam u ljude. I zaljubljena sam u čovjeka. Ne jednako kao u druge ljude, ne. U njega drugačije.

Komentari