Kišna kap oprezno se slivala niz prozorsko staklo, kao da opstanak univerzuma zavisi od njenog djelovanja. Nepoznatom putanjom klizala je tromo, teško, sa nekakvim konkretnim ciljem koji nisam uspijevala da dokučim slobodnom logikom.

Prije nekog vremena pročitala sam da englezi koji od svega naprave zabavu, upravo organizuju klađenja na kišne kapljice. Prva koja stigne, od nekoliko izabranih-proglašava se pobjednicom, pa “vlasnik” iste dobija sav uloženi novac, koji često bude i ozbiljna svota, s obzirom na to da znaju da se “zaigraju” satima.

Zbog razbibrige nekog engleza kišna kap pažljivo bira rutu i brzinu kretanja?
Ona to ne zna, namjena joj je organizovana mimo njene volje i svrha djelovanja joj je određena mimo njenog znanja. Njoj je svejedno.

Ako bi progovorila, rekla bi da nije birala da postoji i da ne bira momenat nestajanja. Na ostalo pristaje.

Poznavala sam ljude koji su živjeli kao kišne kapi. Možda sam nekad i sama bila isto. Klizali su po utabanom tlu oprezno, kao da znaju kuda su krenuli a nisu imali pojma. Birali su neke staze, kojima je prohodnost bila obećana ali se cilj nije pojavljivao. Nije postojao. Možda su nesvjesno bivali utabani, sigurni i razbibriga nekom englezu. Bilo im je svejedno. Kažu da nisu birali da se rode i da ne biraju momenat umiranja. Na ostalo pristaju.

Zaključila sam da sve u prirodi ima svrhu i namjenu sem ljudski život. Zaključila sam da se nijedna pojava ne dešava zarad traćenja-sem neki životi. Rođenom odlukom presuđeno, slobodnom voljom izabrano, odlučen je pristanak.

Posmatrala sam kišnu kap i njenu sijedu, mukom obojenu glavu, dok sam pokušavala da ne mislim o onome što je iz nje izlazilo. Pokušavala sam da mislim na proljeće, na procvale trešnje i rozo biciklo. Pokušavala sam da je vratim onamo gdje pripada, u mladost u bistre izvore i smijeh. Pokušavala sam da ne čujem žalosne krike i urnebese njene tišine, jer je ćutala.

Olujom izmučene debele bore kidisale su joj oko očiju uporno i dosadno, dok sam se iz petnih žila trudila da ih pretvorim u pašnjake. U mome se umu smrzla zelena i svježa, mudra i smislena. Nije snosila krivicu za to. Ja jesam. Propuštila sam je i bilo me je stid. Tad sam još uvijek vjerovala da sam propuštila samo njen ne i moj život.

Zbog čega sam živjela?

Kad vas neko na kraju života upita ovako nešto, to pitanje nikad ne zaboravite.
Ureže vam se u mozak, u bivstvo u pojam.
Kad neko taman pred umiranje ne zna zašto je živ?

Ja sam mogla da joj nabrojim desetine razloga njenog postojanja no ona nije znala nijedan. Moji su razlozi bili sjajni, logični, zahvalni i veliki. Mogla sam da joj govorim o planinskim vrhovima i junskom vjetru. O nasmijanim mahovinama koje su milile iz sjećanja njenog života. O svemu što je bila i što je sad. Nisam. Ćutala sam. Kišna kap putovala je sporo niz prozorsko staklo, kao da opstanak univerzuma zavisi od njenog postojanja.

Umjesto njoj, počela sam sebi u bradu da govorim razloge zbog kojih se osjećam živom. Nabrajala sam ih panično da bih umirila trzaje vratnih žila koje su prijetile slanim potopom. Nekad umreš mnogo prije nego što te ledenicama zatrpaju u hladnoću zemlje. Nekad živiš mnogo, mnogo posle toga. Znam ljude koji su besmrtni. Koji žive a iz kostiju im odavno raste trava.

Ali ovi drugi, mrtvi-rođenim odlukama su mi te noći djelovali jezivo.

Bojala sam se nje. Bojala sam se lica koje sam voljela čitavog života i za koje sam vezana samim postojanjem.
Ne vjerujem u strahove, ipak sam se bojala. Ne vjerujem u praznine ipak sam ih dozivala.

Ne vjerujem u umiranja-ipak je mrtva. Ne vjerujem u zaboravljanje smisla-ipak je bilo besmisleno.

Na njenoj staračkoj pjegavoj šaci skupljale su se priče koje je zaboravila. Priče u kojima je živjela, koje je voljela i koje su bile žive za razliku od nje. Zaboravila je zbog čega je živjela i tako mrtva, jedino je disala. Te večeri sam shvatila da je jedino nesreća neizlečiva. Od svega ostaloga se spašavamo životom ili smrću.

Ako nam je putanjom određeno gubljenje, čime se tražimo?

Kišna kap putovala je tromo i smisleno, kao da opstanak čitavog univerzuma zavisi od njenog djelovanja.
Kako usporavamo, skrećemo i kočimo ako unaprijed nismo predodređeni? Šta ako su putanje izmišljene, kao što je izmišljen mit o sudbini? Šta ako ništa ne mora a može sve? Šta ako sve, baš sve na svijetu zavisi od nas samih?

Ne plašim se ničega, sem mrklog mraka tik pred svitanje, staranja nasamo, nemanja smisla i parnih brojeva. Ne plašim se ničega, sem razarajuće tišine teških riječi i odsustva ljubavi.

Ne plašim se ničega, sem ponekad pomisli da sami sebi kopamo grobove.

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari