Promjena je sastavni dio ljudskog postojanja. Mijenjamo se svakoga dana svog života. U djetinjstvu nam tijelo raste i mozak se razvija.

Stječemo nove sposobnosti i otvaraju nam se nove  mogućnosti. Kasnije, kada odrastemo, te promjene su manje uočljive. I iz nekog razloga ljudi se bore protiv njih. Postalo je popularno izgledati mladoliko. Čak u tolikoj mjeri da se mnogi podvrgavaju bolnim medicinskim zahvatima kako bi im tijelo ostalo neizmijenjeno, zarobljeno u dvadesetim, tridesetim godinama. Nažalost, mnogi isto rade i sa umom.

Smatraju da jednom kad odluče nešto, trebaju ostati pri tome zauvijek. Jer to je karakter. Tako sam odlučio i to je to. A ne shvaćaju da time guše sami sebe. Čovjek je promjena, to mu je suština. Rast i razvoj, kao i učenje, traju do zadnjeg daha. Postoje ljudi koji su toga svjesni i koji tu mogućnost razvoja i učenja koriste svakodnevno. Za njih možemo reći da život žive punim plućima.

Nažalost, veći je broj onih koji se grčevito drže nekih naučenih stvari i stavova, i odbijaju prihvatiti bilo što različito i drugačije. Za njih postoji samo njihov mali ograničeni svijet, ta mala kutija u kojoj žive i u čijim zidovima se osjećaju sigurnima. A prava istina je da su u toj svojoj kutijici nesretni. No strah ih je ukloniti zidove pa traže opravdanja za sebe i svoje izbore.

Biti u kutiji je dobro. Nitko te ne može povrijediti. Jednak si kao drugi, pa te nitko neće čudno gledati. Vidiš čak i mali komadić neba pa se tješiš kako je sve krasno. Povezuješ se sa drugim ljudima koji žive u svojim kutijicama, i u njima nalaziš potvrdu da je tvoja ograničenost nešto dobro i društveno prihvatljivo. Jer, eto, svi to tako rade. Kao ovce u stadu. Nije bitno kuda se ide, bitno je da tamo i drugi idu. A svi snovi i želje koje smo imalo kao djeca, ma to su gluposti. Dječja ludost.

Ne treba riskirati i tražiti novi posao, jer eto ovaj je ok. Dobiješ barem nekakvu plaću a drugi nemaju ni to. Grcaš u kreditima ali eto, bar si kreditno sposoban, mnogi nisu. Posao utječe na tvoje fizičko zdravlje i psihu. Ali može i gore, nije to strašno. Što ima veze što si nesretan, što nemaš vremena za ništa što ti pričinjava zadovoljstvo. Treba se zadovoljiti malim stvarima.

Ne treba prekidati loše veze i brakove. Nije to tako strašno, navikli smo se. Bolje nego biti sam. A i što će ljudi reći. Znaš, oni iz susjednih kutijica. Oni koji godinama nisu prozborili riječ s partnerom, osim onih nužnih, što treba kupiti, koje račune platiti i tko će djecu u školu odvesti. Oni koji zagrljaj i poljubac dobiju samo od djece, dok ne odrastu previše. Jer i to odrasli ozbiljni ljudi u kutijama ne rade. Mladalačke ludosti. Zaljubljenost. Sve to prođe i ostane surova stvarnost. Sivi zidovi kutija. I malo nebeskog plavetnila kada se sjetimo podići glavu opterećenu i zamorenu glupim normama i pravilima.

To bi, kažu, trebalo biti dovoljno. Rizik je opasan. Tko riskira može izgubiti i ovo što ima. Sigurnost. Komociju. Prihvaćanje od strane svih onih koji se također boje riskirati.

Ali, što ako se ipak usudimo riskirati? I što ako izgubimo sve ovo? I što ako umjesto toga dobijemo nešto puno bolje? Slobodu, neograničenost, sreću, mogućnost izbora i oblikovanja vlastite realnosti. Što ako zidovi padnu i shvatimo da se prava ljepota života krije upravo izvan njih? Što ako se usudimo biti drugačiji, biti svoji?

Što ako se dovoljan broj ljudi odvaži srušiti zidove svojih kutija? Hoće li to pokrenuti lavinu, domino efekat koji će porušiti sve ostale zidove? Hoćemo li tada, konačno, ugledati svu ljepotu i šarenilo ovoga svijeta i spoznati koje nam mogućnosti nudi? Što ako konačno postanemo sretni?

Što ako nas od toga dijeli samo jedan korak? Jeste li razmišljali o tome? Jeste li ga spremni napraviti? Ili ćete zauvijek ostati u sivili svoje male kutije?

Zaljubljenica u jezik i njegovu formu, prevoditeljica, lektorica, urednica, mama. Pisanje volim odmalena, no škrto svoje riječi čuvam za sebe. 🙂
Veliki emotivac i empat, introvert, komplicirana, često sebe skrivam iza humora, ironije i sarkazma. Alternativka, vegetarijanka, otvorenog uma, osjetljiva na nejednkaost i nepravdu. Uvijek spremna pomoći, no ne volim lažna tapšanja po ramenu, niti ljude koji ne cijene moje vrijeme. Cijenim iskrenost i ako nje nema, teško ćemo se slagati 🙂

Komentari