Naša tri najveća neprijatelja su ljubomora, strah, manjak samopouzdanja. I onda kada mislimo da možemo sve, kroz život otkrijemo pojedine osobe koje nam se čine daleko boljima od nas. Iako, u suštini ne mora biti ni približno tako. To što naizgled nama djeluju bolji i spretniji, može biti itekakva zabluda. I ne mora. Ali, nije poanta u tome, shvaćaš li me?

Poanta je u tome da moramo naučiti suzbiti ljubomoru, strah i manjak samopouzdanja. Jer jedno povlači drugo, i obično ne dolazi bez ovog drugog. Prvo se javi ta prokleta, nesretna ljubomora. Koja u nama izazove automatski osjećaj manje vrijednosti, jer eto, kroz život se provlačimo misleći da smo osrednji, prosječni, njegujemo manjak samopouzdanja umjesto da se svaki dan barem minimalno ohrabrujemo i pogledamo očima bližnjih, koji nas vole. Nakon svih negativnosti prouzročenih radi ovo dvoje, nastaje strah. Strah da nikada nećeš biti na visini, na razini određenog zadatka koji si postaviš. Kao i strah da su svi drugi pametniji, ljepši, sposobniji ili bolji od tebe.

Činjenica je da te druge možda zaista nije ni briga za tebe, niti primjećuju kako izgledaš, čime se baviš, kako živiš i koga ljubiš.. Činjenica je da moraš sam sebi biti na razini zadatka, radi sebe, ne radi drugih. I to onoliko koliko sam sebi postaviš. A i te pojedine ljestvice koje si previsoko postavio, valja znati raspoznati i ukloniti, smanjiti. Ne, neće to značiti da se provlačiš i ideš kraćim putem. To će značiti da ti je stalo do tvog mentalnog i duhovnog zdravlja, pa si nećeš zadavati baš nemoguće misije, one koje ni drugi ne bi mogli proći.

I kako onda toliko divnih cvjetova raste, jedno pokraj drugoga, ne mareći za ostale? Kako svaki od njih može postati najljepši, najstabilniji? Kako to da svi podjednako napreduju?

Nije nemoguće, znaš. Isto tako, sasvim je ljudski ponekad se osjećati loše, osjećati strah, ljubomoru i manjak samopouzdanja. Ali, ne bi trebali dopustiti da nas te trenutne emocije uguše ili zakopaju pod zemlju. Možeš rasti, možeš ostvariti i sebe i ono što si zacrtaš. Samo se moraš naučiti prestati obazirati na druge. Nije jednostavno, niti zvuči jednostavno, znam.

Ali, živiš li tuđi život i jesi li u tuđim cipelama? Želiš li zaista raditi taj posao u banci, na visokoj poziciji, ili biti dio estrade kao i netko od njih? Misliš li da bi bio sretan tako što uđeš u tuđi život i snove, tek toliko da okusiš kako im je? Ne, baš naprotiv.

Svatko od nas ima unikatne otiske prstiju, posebna stopala, drukčiju dušu i drukčije snove. Tuđi snovi će ti možda biti odveć tijesni, skučeni ili možda prevelik zalogaj.. Shvaćaš li, sva ljepota je upravo u našoj različitosti. Mi smo ti koji krojimo svoj svijet onako kako srce osjeća, idemo ondje gdje nas vuče. I ne, ne vuče nas sve ka istim stvarima, niti bi trebalo. Jer, na što bi to tek ličilo, da smo svi tek blijede kopije, ovčice bez pastira i bez onih bedastih crnih ovčica? To bi tek bio popriličan kaos i pustinja. Pustinja usred tolike mase ljudi, pustinja unutar svakog od nas..

Na ovoj livadi života zaista ima i previše mjesta za sve nas, i dosta prilika da se ostvarimo. I da prije svega ostanemo autentični, ostanemo dosljedni sebi i slijedimo sebe. Nemoj željeti ono što drugi imaju, tebi ne bi pristajalo, znaj. Niti bi ti donijelo sreću. I kada vidiš one koji se trude ostati svoji, ili postati svoji, daleko od mase i kopija, osmjehni im se srcem. Nemoj si dopustiti ljubomoru, niti osjećaj manjka samopouzdanja. Nemoj osjećati da s tobom nešto nije u redu, jer vjeruj mi, sve je u redu. Život ide svojim tokom, svatko vuče na svoju stranu da bi se pronašao. I nemoj zastraniti na tuđu stranicu života, nikako. Ne doživljavaj nikoga kao konkurenciju, ma koliko slične izglede i talente imao. Ima mjesta i za mene i za tebe, i za njih.

Možemo biti i slični, ali nikada nećemo biti jednako uspješni. Svatko od nas posjeduje svoje darove, netko je u nečemu uspješan.

I zašto ne bi i mi uživali život, lišeni straha, kao i prekrasni cvjetovi? Zašto ne bi širili svoje boje, pružali svoje latice unedogled, okrenuli se ka suncu i upijali ono najljepše?

 

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari