Kažu treba oprostiti. Ne treba dušu trovati ljutnjom i gorčinom. Kažu treba ostaviti sve iza sebe. Pustiti da voda nosi i gledati naprijed. Kažu da je to tako. To je život. Nekome svane, a nekog zavije u crno. Kažu treba oprostiti radi sebe. Ljutnjom samo sebi škodiš. Pusti sve i gledaj naprijed. Otvori srce. Očisti ga. Oprosti. Idi dalje.

I oprostila bih. Oprostila bih zore koje sam budna dočekala. Oprostila bih obećanu sreću. Oprostila bih suze. Izdaju. Bol. Laži. Ljubav. Oprostila bih rane. Oprostila slomljeno srce. Razočarenje. Jer, eto prošlo je. Ne boli više. Ne plačem više. Ne volim više. I rane su zarasle.

Srce sam ponovo sastavila i cijelo je. Kakvo takvo, ali cijelo je. Prošlo je i oprostila bih. Možda i jesam. Možda sam pustila sve da voda nosi. Prihvatila da mi nije bilo suđeno i okrenula se sebi. Možda si stvarno htio da mi podariš sreću koju si obećao. Ali eto nije se dalo. Neko gore je imao druge planove. Neko gore je odredio da bude ovako. Možda nisi ti kriv. I oprostila bih. Možda i jesam.

Ali kako da oprostim ovo što si ostavio iza sebe? Kako da oprostim ovo što sam postala poslije tebe? Ovo što si ti napravio od mene. Udaljio si me od Boga, ljudi, same sebe. Ljutim se na Boga iako znam da ne smijem. Zar se na Boga ljuti? Ljutim se na ljude jer nisu u stanju da popune tvoje mjesto. Svi oni nisu u stanju da popune prazninu koju si ostavio za sobom. Ljutim se na sebe jer nisam dovoljna jaka da se ne ljutim i da vratim izgubljeni mir. Mir koji si mi ti ukrao i odnio sa sobom. Kako da ti oprostim sebe? Jer nema me. Ovo više nisam ja. Ne znam ko sam. Nema me. Lutam okolo. Tražim se. Tražim neko novo čudo koje će me vratiti. Neko novo čudo s kojim će sve ponovo dobiti smisao. Lutam.Ustajem i padam.

Vrištim ponekad na sebe. Vrištim na cijeli svijet. Jer nisam cijela. Odnio si komad mene. Komad duše koji ne mogu nikako zakrpiti. Kako da oprostim? Kako da oprostim što si u meni ostavio malu zvijer koja me grize ? I koja je svakim danom sve jača i veća, a ja sve slabija. Jede mi iznutricu. Kida komad po komad.

Kako da oprostim što su poslije tebe za mene svi muškarci isti? Svi su loši. Ne treba im vjerovati. Ne treba ih puštati blizu. Gledaj šta si napravio? U šta si me pretvorio? Gledaj, u mom oku nema više sjaja. Koračam odvažno, a unutra sam skršena. Smijem se, a u meni nema radosti. Nema ni tuge. Praznina. Samo praznina. Pa kako da oprostim? Može li se oprostiti? Kažu sve prođe. I prošlo je. Nema u meni više ni mrve ljubavi niti osjećanja za tebe. Nema ni tuge, ni bola. Nema ništa. Sve je prošlo. Ali šta sam to postala poslije tebe? Šta si to napravio od mene? Može li se to oprostiti?

Možeš li vratiti mir koji si odnio sa sobom, a koji mi je tako potreban? Može li mi ga neko drugi donijeti?

Gdje da ga tražim? Možeš li vratiti komad duše koji si odnio? Hoće li zauvijek ostati ova rupa? Može li se nečim popuniti? Mogu li više ikad biti cijela? Hoću li prestati lutati?

Prošlo je. Sve je prošlo. Kažu treba ići dalje. Treba oprostiti. Ubij ovu zvijer u meni koju je rodila tvoja izdaja. Vrati mi moj mir. Vrati mi moju čistu dušu. Učini da budem ono što sam bila prije tebe i oprostit ću. 

Djetašce zarobljeno u tijelu žene. Voli život, ali ne voli njegovu ozbiljnost, pa se protiv nje bori tako što od svega pravi šalu. Još uvijek je sitnice neizmjerno vesele, poput dvije kugle sladoleda i čokolade koju nikad ne pojede do kraja. Oni koji je ne poznaju kažu da je hladna. Ali to je samo maska. Osjeća više od drugih. Više nego što treba. A onda to stavi na papir i tako nastaju njeni tekstovi.

Komentari