E draga moja bilježnice, misliš ti meni da sam te zaboravila. Nisam, nisam. Uvijek si mi u mislima. Doslovno. Samo u posljednje vrijeme nemam pojma gdje mi je glava, a gdje dupe. Za početak moram napomenuti jednu stvar- jebem ti i sexy donje rublje i pijanstva i iskupljivanje.

Pa da počnemo. Na poslu sam izdržala točno dva tjedna prije nego li su počele svinjarije. Šefica živčana kuja, ja živčana kuja i možeš si misliti kako je završilo. Bila je srijeda kad sam zaboravila iz skladišta donijeti proklete higijenske uloške, a pazi drame… nedostajala su dva paketa na polici. Dva… prokleta… paketa! Ja sam dobila porciju prijetnje otkazom, ona je pak dobila povratnu porciju obećanja da ću joj skratiti životni vijek. Nije bila oduševljena. Od onda me dragi samo gleda kako skačem po kući i smijulji se. Svekrvopija mi je po običaju popila živce jer… il’ sam nesposobna kad sam doma, il’ sam nesposobna zadržati posao. Ma kako okreneš toj rospijetini nije po volji.

Ali onda se dogodilo nešto sasvim ok i nisam imala potrebu natezati te za sobom. Suprugov šef se isprsio i posudio nam svoj apartman na moru na tjedan dana. Navodno zbog našeg malog. Mene osobno boli briga zbog čega jer sam nanjušila tjedan dana dalje od prokletog sela i debila koji ga nastanjuju. Čak nisam ni šizila kad je mali tjedan dana bio kao hiperaktivni skakavac i pakirao sve igračke koje ima u moj i svoj kufer. Bome ni nismo oka sklopili tih tjedan dana jer se nije dao na spavanje.

Kad je napokon došao dan za polazak, uspjeli smo ga utrpati u auto dok je još spavao i krenuli natrpani kao trgovački putnici za vrijeme velike depresije. E, ubi me ako bi u auto još mogli zatrpati jednu čačkalicu. Natrpali smo sve od krumpira, pa do toalet papira.

Put je bio ok. Izbjegli smo gužve koliko je to usred sezone moguće, nije nam pukla guma na putu i mali je spavao dobra tri sata. Stigli smo, raspakirali se, navukli kupaće kostime i s ručnicima na ramenu se uputili na prvu plažu. I tu su krenule pizdarije.

Mali dođe do vode, izvadi cijelu artiljeriju igračaka, dođe do vode, gurne nogice unutra i počne vrištati kao manijak. Voda mu je hladna. Nema šanse da ga dobijemo unutra. On urla. Vrišti. Baca se po podu. Cijela plaža zuri u nas i koluta očima, a ja se suzdržavam da ga ne namlatim po dupetu kao vola u kupusu. Blaž strateški odlazi u birtiju i naručuje pivu i ostavlja me na milost i nemilost svemira.

Nakon dvadeset prokleto dugih minuta mali se smirio uz obećanje da će dobiti tonu sladoleda, hamburgera i prokletog letećeg jednoroga. Mali se smiri-Blaž se vraća. Oboje smo znali kako će odlazak na plažu izgledati sljedećih tjedan dana i odmah smo se dogovorili da ćemo u vodu ulaziti naizmjence. Pošto je on dobio bijeg uz pivu, ja sam zakaparila prvo kupanje.

I ulazim ti ja u vodu, draga moja bilježnice. Ulazim i osjećam kako mi sva sranja ovoga svijeta odlaze. Ulazim i kao za vraga zagazim na nešto i samo osjetim kako psovke nekontrolirano izlaze iz mene dok mi noga otpada kao da je amputiraju. Padam u vodu i osjećam đubre od ježa kako mi još visi na stopalu. Padam i ne shvaćam da oko mene baš i nema ljudi. Pitaš se zašto? Pa, eto, jer je baš u tom trenu vražja morska struja dovukla jato prokletih meduza. Kao da nije bilo dovoljno to da sam stala na morsko bodljikavo govno, evo ti i morskog žarećeg govna koje mi se omotalo oko ramena, trbuha i ruke.

Izlazim iz vode kao ranjeno pseto, Blaž se smije, mali pored njega stoji bez gaćica i sprema se pokenjati u rupu koju je iskopao u pijesku. Da, rodila sam mačku. Iste sekunde kupimo ručnike dok se Blaž još smije i krajičkom oka promatra tko je sve vidio malog kako sere u rupu. Zakopavamo rupu, malom obrišemo dupe, kupimo ručnike i pravac prema autu. Onako natrpani krumpirima i toalet papirom koje još nismo izvadili iz auta pratimo putokaze prema bolnici. Meni se bljuje, mali opet urla, Blaž se i dalje ceri. Stara moja, ako ga tada nisam ubila, nikada neću.

Dvadeset minuta kasnije dolazimo u bolnicu. Unutra kaos. Ljudi koliko te volja. Od debila koji su zaspali na suncu i sada izgledaju kao hodajući plakati komunističke partije, do idiota koji su krenuli planinariti po kamenju u japankama i polomili prste, pa do kretena koji je otplutao na luftiću i dehidrirao. Prijavimo se, sjednemo, ja se ispovraćam kao pijana budala. Uzimaju nas preko reda.

Da, i tu dolazimo do onog djela koji sam spomenula na početku. Jebem ti sexy donje rublje i pijanstva. Fino oni mene pregledali, izmjerili mi tlak, namazali me nekom kremom koja smrdi na Blaževe čarape.

I gleda mene medicinska pod okom i ode. Vraća se s doktoricom i gledaju me obje. Ja šutim i šizim. Odlaze. Vraća se sestra i vadi mi krv. Šute. Sat prokletih vremena sjedila sam na stolu za preglede kao budala. Ljudi prolaze, nitko me ne doživljava. Kao ono, sat vremena kasnije, vratila se doktorica i na licu ima osmjeh od uha do uha.

„Pa, čestitam.” Kaže ona meni uz osmjeh.

Mislim si, zajebava li to ona mene ili što?! Kog’ vraga mi čestita na opeklinama i bodljama. Ali, zbunjenost mučnina su prevladali i ja velim hvala.

„Jeste li već znali?”

„Uz dužno poštovanje, ali kako bi znala da ću stati na ježa i prevrnuti se na meduze?!”

„Ne, ne. Ne to. Gospođo draga, čestitam. Trudna ste.” Ona sretno okrene krvni nalaz i prstom pokaže na papir, a meni dođe da se ponovno ispovraćam.

Trudna?! Ja trudna?! Opet? Zašto, Svemire? Zašto? Nije dovoljno da imam malog koji kenja gdje stane? Sada mi treba još jedan takav? Mislim da je moje oduševljenje bilo očito, pa se gospođa doktor fino maknula i ostavila me da noktima grebem bijelu plahtu. Čim su me otpustili iz bolnice u autu sam Blažu priopćila dobre vijesti. E, on je bio sretan. Naravno da je. On nije taj koji će sljedećih 8 mjeseci bljuvati, naticati, prdjeti i nositi u sebi mali teretnjak koji igra nogomet s mjehurom. Narednih sedam dana sam uredno bljuvala svakog jutra, podneva i večeri. Mali je posljednji dan shvatio da prokleto more ne grize i imao tantrum jer idemo doma.

Evo, jučer smo stigli, a ja sada sjedim fino u čekaonici kod svog ginekologa i imam duhovne pripreme. Već znam koje me pitanje čeka. Znam, znam. A kako se to dogodilo, Štefica? Točno to me pitao i kad sam prvi puta bila trudna. Lik kao da je promašio profesiju i ne shvaća osnove spolnog odnosa.

Još dvoumim između toga da mu odgovorim da sam se popiknula na onu stvar ili da mu kažem kako je za sve kriv prokleti kineski dućan. Ok. Idem sada jer sam sjedeća na redu. Stara moja, mislim da ćeš u sljedećih osam mjeseci poslužiti kao otirač za sve što dolazi. 

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari