Znam da će mnogi od vas sad reći, a što je s medicinskim sestrama, vozačima autobusa i još mnogo drugih profesija u koje je uključen rad vikendom?

I tako je, nepobitno postoje profesije koje zahtijevaju rad vikendom.

Nužno je da nam neke usluge i proizvodi, poput onih prijevoznih i farmaceutskih budu dostupni svaki dan, cijeli dan. Jer, kao što mi je jedna poznanica na pisala u komentaru na status vezan uz rad nedjeljom – život se događa svaki dan.

No to ne znači da ljudi iz tih profesija ne mogu imati slobodne vikende – vikendi se ne moraju nužno odviti u subotu i nedjelju. Vikendi su ona DVA dana u tjednu kada se ustaješ bez alarma, ona DVA dana u tjednu kada možeš doručkovati u miru i možda otići kupiti valjane namirnice na plac. Ona dva dana u tjednu kada tvoja crijeva nisu u grču i u miru možeš izdahnuti. DVA dana kada se možeš barem malo opustiti, dati tijelu i glavi da dišu i da se oporave od stresa koji prolaze svaki dan, cijeli tjedan, cijeli mjesec i cijelu godinu. Jer ustajanje svaki dan ujutro na zvuk alarma je stres, stres je noć prije kada znate da MORATE ići spavati i da MORATE zaspati jer se MORATE dići. Sutra MORATE biti funkcionalni na poslu. Posao je stres u prvom redu samo zašto što uključuje moranje. Koliko god ga voljeli i koliko god mogli promijeniti posao ukoliko ne volimo ono što radimo, uvijek ćemo nešto MORATI raditi. Jer se računi i stanarina moraju platiti, a i doktori koji nam upravo zbog stresa sve više trebaju.

Vikend mogu biti bilo koja dva dana u tjednu, jer nam jedan nije dovoljan. To svatko od vas zna svakim dijelom svog bića.

Kako da u taj jedan slobodan dan strpaš vrijeme za sebe, za svog partnera, za djecu i prijatelje? Kako da, možda, tu i tamo otputuješ negdje i učiniš nešto za sebe?

Osam sati radnog vremena, kod nekih i više pojede te toliko da ti u danu u kojem si radio jedva ostane energije za jednu stvar koju možeš napraviti nakon posla. Život se počinje svoditi na posao jer se taj posao uvlači u svaku poru tvog bića i iscrpljuje te do besvijesti. Postajemo zombiji koji gube volju za stvarima koje su nas inače veselile. Gubimo volju za radom na sebi, za konzumacijom kulturnih sadržaja, za druženjem s prijateljima, okrećemo se tabletama za spavanje, cigaretama i alkoholu. Izjedamo si organizam i stvaramo bolesti.

Sve to zato jer se bojimo razgovarati sa šefom i zahtijevati neke promjene. Zato jer se i poslodavci osjećaju nemoćnim ispred države i davanja koje moraju na svakoga radnika i na svaki prihod davati.

Zato jer smo se razmazili i jer nam je postalo normalno da trgovine rade nedjeljom do devet, a radnim danom nekada čak do ponoći.

Cijeli je sustav kompliciran više nego je potrebno i sami sebi kopamo jamu koja nam jako smrdi. Pristajemo na uvjete koji nas ubijaju. Zato jer smo lijeni, zato jer se bojimo, zato što mislimo da drugačije, bolje ne može. Jer kako bi to bilo pokušati istražiti neki drugi sustav rada koji bi stvarao zadovoljnije, a samim time i produktivnije radnike?

Zamislimo na tren da i radnica u trgovačkom centru ima dva umjesto jednog dana u tjednu slobodnom, kao i čovjek koji radi u odvjetničkom uredu. Da se radi šest umjesto osam sati na dan. Koliko biste poletniji dolazili na posao, koliko biste bili motiviraniji da svoj posao čim prije i čim bolje napravite? Jer znate da nakon tog posla imate  vremena i energije za ostatak svog života koji je, ne jednako nego i više bitan od samoga posla.

Nisam stručnjak da krojim program rada koji bi bio održiv u svakoj profesiji i firmi. I ja sam radnica koja radi za nekoga. Žena koja je sedam godina studirala, radila, bukirala svaki slobodan trenutak u danu, bio radni dan ili vikend. Radila sam za sebe i radila sam za drugoga i to u raznim područjima. I ja plaćam račune, stanarinu i kupujem hranu. Zamjećujem stvari i probleme koje sasvim sigurno zamjećujete i vi. Osjetila sam na svojoj koži i egzistencijalni strah i buđenje usred noći u znoju od misli od toga što ću sutra jesti i hoću li imati vremena pojesti ručak u miru.

No na moju sreću ili nesreću nisam napravljena tako da šutim kada uočim nelogičnosti. Nisam napravljena tako da trpim bez da prije toga pokušam nešto promijeniti. Čak i ako je sustav takav kakav je, ostaje nam mogućnost da radimo korake kroz koje ćemo moći skrojiti život po svojoj mjeri. Ili se barem približiti viziji života kakav želimo živjeti.


Fotografija: Ivana Madjerić
Koncept vizuala: Ivana Madjerić & Izabela Laura
Grafički dizajn: Marija Nikolić

Dinamično biće zaljubljeno u snagu priče. Novinarka željna putovanja i istraživanja svijeta. Magistra komparativne književnosti koja je trebala biti glumica. Dijete odraslo na Hitchcocku koje vjeruje u filmske trenutke i u moć jazza & bluesa. Djevojka s namjerom da si skroji život po mjeri.

Komentari