Vraćajući se u mislima na ono mjesto naših uspomena, uhvatiš samoga sebe iznova u šoku i čuđenju. Smatrao si i previše često, kako sam samo još jedna pitoma srna. Ona tužnog pogleda i izgubljene duše. Mala, krhka i nemoćna pred tvojim očima, pitoma pod tvojim snažnim rukama, spremna prestati bježati i pustiti da me zarobiš zauvijek..

Lutala bih po tvojim šumama duše, stapala se s tvojim demonima prošlosti kao najtamnijim sjenkama iza drveća, preplašena skrivala od tebe i ostatka svijeta. Mislila sam tad, ondje granica nema, a ja sam stvorena da bih na tvojim proplancima bila zajedno s tobom slobodna.. Da ćeš u mojim očima izbrisati strah, pružiti mi mir i zaklon, bez želje da me raniš ili na bilo koji način ozlijediš.

No, s druge strane proplanka, kovao si itekakav plan kako me navući u zamku. U onu istu zamku u koju su mnoge prije mene prestrašene padale, izgubile i sebe i slobodu. Jer, što bi se ti divio divljoj srni iz daljine, kada ju uporno moraš imati kraj sebe, ograničiti joj kretanje i uznemiriti njezin usplahireni duh?  Zašto bi egzistirao na granici između sna i jave, mogućeg i nemogućeg, kada je tebi sve moralo biti opipljivo i iskvareno, napola načeto?

Tako, s godinama, moj štit je polako padao. Dopustila sam ti da me zavedeš, riječima začaraš i povrijediš kako ne bih vidjela svoju divljinu i kako bih zaboravila što znači biti slobodna. Odustala sam od potrage za novim i ljepšim šumama i predjelima. Prestala sam istraživati cvijeće i ptice, prestala sam se radovati vjetru i kišama promjena. Postala sam samo još jedna u nizu.. Istog izraza lica, istog nezadovoljstva i iste sudbine.

Ili, barem si tako mislio.. Možeš li sam sebi nakon svega pogledati u oči i priznati si kako me nikada zaista nisi ni na tren pripitomio? Shvaćaš li da ono što je divlje u meni, nitko nikada neće moći smiriti niti umanjiti? Znaš li, nisam tad predala sebe kao ni borbu, samo sam skupljala one na tren izgubljene komadiće sebe i hvatala novi zalet.. Kako bih se iznova čvrsto postavila na noge i pobjegla ondje u daljinu, glavom bez obzira..

Ne, nisi mogao ni pretpostaviti. Jer moja sposobnost prilagodbe je nešto sasvim fascinantno. Moja moć uvjeravanja još veća. Uvjerih i sebe tad, da sam slobodna unatoč vidljivim okovima. Nisam voljela zamke, niti sam ikada svjesno pristala na njih. Uhvatila sam samu sebe u zabludi, svjesna da se sve mora promijeniti i da će uskoro doći taj dan odluke.

I tad, kada si već bio siguran kako si iz mene izvukao sve ono divlje, kako si napravio pitomu ženu, onu kojoj je strah drugo ime, a nesigurnost prezime, pao si ti u moju zamku.. Lovac je najednom postao lovina. Lovac je najednom otkrio sve svoje boje straha i nemoći, ugledavši prizor praznog kaveza..

Ostao si ondje negdje, i danas si ondje negdje u mislima, znam. Pitaš se, kako li je netko poput nje skupio snage i iznova pobjegao? Kako je imala snage izvući se iz moje zamke i mojih kandži? Jednostavno. Ondje gdje ljubav i sloboda ne stanuju, ne stanujem ni ja.

Neka te više na zavaraju moje naizgled tužne oči i usplahirena duša. Priđeš li mi zaista blizu, vidjet ćeš da sve ono što si tad vidio nije bila istina. Vidjet ćeš da taj pogled ne skriva tugu, nego najveću snagu i ljepotu divljine. Vidjet ćeš, moja duša je usplahirena jer se kao maleno dijete veseli svakoj novoj lekciji, ondje daleko, gdje je željela poći sama, bez tebe.. Kako li je shvatiti da si ti bio taj koji je bio i postao lovina? Da si ti bio taj koji je u silini emocija izgubio sebe i svoju slobodu? Kako ti je živjeti danas, znajući da ni sad nisi slobodan, da si i dalje ranjen?

Prihvaćaš li činjenicu, dragi moj, da se sada ti moraš boriti za svoju slobodu, a da se ključ tvoje pitomosti krije u mojim divljinama? Samo, moja namjera nije bila pripitomiti tebe kako bi ostao uz mene.. Moja namjera je bila uživati zajedno u dalekim prostranstvima, dijeliti slobodu..

Kažu, sve ono što smo nekoć željeli i radili drugima, vrati nam se kao bumerang. Voljela bih da ona ima ključ, kojim će otključati sve ono davno zakopano, ono što te i dalje boli, kako bi spoznao koliko je lijepa ova sloboda koju ja danas živim, daleko od tebe, dok me grli vlastita divljina i istina..

Čitaj još...

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari