Kasni je sat i ne znam zašto razmišljam o tebi? Možda jer smo ovakve, hladne večeri provodili skupa. Spetljanih ruku i nogu, grijali jedno drugo, na onom starom crvenom kauču… sjećaš se?

U misli mi je došla slika one noći, kad smo poveli mog četveronožnog blentavca u šetnju. Snijeg je padao kao blesav, a mi smo ga odveli na onu malu livadu… i smijali se dok je jurio kroz snijeg.
Prvi snijeg te zime.

Bože… imali smo milijun planova nas dvoje.
Stalno si pričao kako ćemo pokoriti svijet. Ti, ja i moja glazba. A ja to nisam htjela. Nije me zanimala slava.
Htjela sam samo nas. Malu kućicu i ograđeno dvorište za blentavca.

Ti… ti si želio mnogo više.

Na toj smo se stazi pogubili.  I nismo se znali više pronaći. Tu noć obećao si mi sebe zauvijek i sjećam se da me to plašilo. I gledala sam u bijele pahulje što su ti padale po licu i hvatale se za tvoje duge trepavice.
Uvijek sam ih voljela.

I bila ljubomorna što moje nisu tako duge, a tebe je to strašno zabavljalo. Obožavao si mi kružiti lagano prstima po licu, kao da želiš da ti koža upije moj obris.
“Da te ne zaboravim” – rekao bi mi.

Ljubio si me dok se snijeg topio na našim usnama.

Prvi snijeg te zime.
Sjećaš se?

Sad su tamo neke zgrade i naše male livade više nema.  Ide im to znaš? Rušenje uspomena i zatrpavanje cementom. Imam osjećaj kao da su ubili dušu ovog grada. I zauvijek izbrisali dio nas. Nisam drugo ni očekivala, jer život se uvijek nekako pobrine da izbriše tragove onih koje sam previše voljela. Tako se pobrinuo i za naše stope u snijegu. I mislim da ga zbog nas više ne volim.
Ne zbilja.

Znam da nikad više neće biti isto.
Koga god voljeli.
Gdje god otišli.
Više neću osjećati taj žar za životom, kao s tobom tada.
Mladost, ludost, prava ljubav.
I prvi put zaista slomljeno srce, jer prije tebe nitko mi nije bio tako važan.
I bjelina snijega.
Lijepa uspomena zar ne?

Dvoje mladih ljudi, jedna mala livada i četveronožni blentavac. U mom srcu draga sličica. A neki bi rekli da moje srce tebi odavno ne pripada. I zakleli bi se da za drugim patim. No oni ne znaju što smo prošli. I da si uvijek nekako, samo otkucaj srca od mene.

Pa mi svratiš u misli, tek toliko da me podsjetiš kako ljubav stvara, divne uspomene.

Izvor: Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari