Mislim da još nisam čula ženu koja nije zamišljala Pariz. I neku svoju idealnu sliku ljubavi.

Znaš onu…
Zagrljaji.
Ples na kiši.
Hihotanje.
Piknik uz Eiffel u proljeće.
Procvale magnolije i makaroni s okusom mente i čokolade.

Baš kao film iz pedesetih.
A ja bih slušala o tim maštarijama. I pitala se što to ima taj Pariz? I što to imaju neki muškarci? Da žene kraj njih poblesave?

I kako da se jednom tako zaljubim? Pa da totalno izgubim glavu? A onda sam srela tebe. I baš sam te zavoljela.
Ali nisam stigla zaglibiti u tu šemu. Zamisliti Pariz, Eiffel i proljeće.

Najviše što sam uspjela, bilo je par nezgodnih misli, dok sam te noći sjedila na krovnoj terasi.
I promatrala zvijezde.
Sasvim svjesna da je to nebo iznad nas…
jedino što dijelimo

I voljela bih reći da sam plakala. Da su bar dvije krupne zvijezde, kliznule niz moje lice

Ali ni to ne mogu.
A vidis često mi kažu,  da sam prokleto romantična
Budale!

Kako romantična može biti žena; Koja ne sanja Pariz? Ni piknik u proljeće? Koja poštuje ljubav. I dok je lijepa i dok boli. I zna da nije ko Audrey Hepburn, glavna junakinja filmske priče. Već samo svoje. Obične. Ponekad crno bijele. Ponekad u koloru. Na krovnoj terasi. Male kuće u predgrađu.

Al’ srca što beskrajno voli.

Meni je to važnije…
no Pariz u proljeće.

Photo: Pinterest / Izvor: Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari