Rekao si, prepoznat ću te uvijek po tvojim hitrim, radoznalim koracima. Rekao si ondje usred magle, osjećat ćeš uvijek moju prisutnost, gdje god otišli, koju god nam kompas pokazao stranu.. Ti si otišao na sjever, ja sam ostala ondje negdje, između jave i sna tad, u magli koja je i kriva za ovo sve.

Rekao si mi: švrćo moj, znaš, ja sam ti takav da ću te potražiti ondje iza duge i nakon dvadeset godina.. Neće mene spriječiti tad ni drugi ljudi, ni ovaj ludi ponos koji mi sad ne dopušta da pređem preko sebe, da pobijedim i tebe i sebe. Neću tad skrivati svoje osjećaje, tad, ja ću možda konačno biti onaj koji će ti kremom mazati te suhe, stare ruke, onaj koji će se jutrom buditi uz tebe.. Rekao si to, onako nonšalantno, kao da se podrazumijeva da cijeli život budeš podstanar u mome srcu, ne plaćajući ni stanarinu ni režije. Nisi se čak ni trudio održavati prostor u koji sam te tad pustila, uporno si, možda i nehotično, gazio sve ono što sam ondje stvarala.

Možda jednom zaživimo negdje, možda iza duge i oblaka.. Rekao si, možda ću te prepoznati po prvoj jesenjoj kiši, možda će mi vjetar donijeti tvoj miris, kao podsjetnik i upozorenje da si i dalje tu negdje. Da i dalje prebivaš tu iza mene, kao sjenka koja me prati i promatra svaki moj korak.. Znaš li, nikada nećeš moći pobjeći istinski od mene, rekao si..  

Isto tako, znao si i sam si nemoćan pred mojim očima, i sam ćeš mene nositi kao kamen na duši.. Ali, švrćo moj crveni, znaš li da su te riječi ostale zarobljene ondje negdje u mojoj nadi i snovima, između tvojih previranja i strahova? Znaš li, misli koje su se tad borile s nemirima unutar nas, s godinama su prestale postojati..

Crveni moj, znaš li, da ćemo jednom koračati istom stranom ulice, sklanjajući pogled  na drugu stranu? Da nećemo moći prepoznati sebe, prepoznati njih.. Da ćemo pustiti da nas život složi onako kako želi, bez našeg uplitanja i hrvanja s promjenama?  A tako smo se plašili tad, da ćemo postati ONI ljudi.. Oni koji zaborave tko su bili. Oni koji vješto skrivaju sve svoje strane, koji se udaljavaju od svojih lekcija i srca.

Crveni, prije si bio tako stasit i svoj. Prije ti osmijeh nije silazio s lica, a bore su bile najljepši ures na tebi. Bore su bile koliko tvoje, toliko i moje. Ja sam ti zadavala najviše suza i briga, znam. Ponosno si sve svoje i moje tuge nosio na sebi, kao pečat onih davnih emocija. Sada, na licu ti očitavam samo duboku tugu i ono zašto? Nedoumicu oko života koji sad živiš, tugu i nemoć jer više nisi isti.

Nije cilj života bio da ostanemo isti, znaš li? Htjeli smo grčevito ostati onako ludi i mladi, svoji i ničiji.. Htjeli smo godinama nakon jednako zračiti i privlačiti, prkositi životu i našoj blesavoj sudbini. Htjeli smo ostati lijepa slika u sjećanju, oni koji se nikada ne mijenjaju.

Htjela sam jednom kada te sretnem, isto lice ugledati i istim borama se nasmijati. Vidjeti sebe na tebi i danas. Vidjeti da je i dalje onaj prkos ostao prisutan, a moje ime duboko ispisano u njemu. Htjela sam kroz tebe tad, prepoznati sebe kao onu koja sam bila nekoć. Smiriti strasti, dopustiti da život u tom jednom osmijehu pred očima nam proleti i podsjeti da smo ispod ove kože i dalje oni isti, buntovni i drukčiji mi..

Htjela sam, ti nisi htio. Dopustio si da život izvuče iz tebe sve ono znano i neznano. Ono o čemu nikada nisi htio pričati na glas. Dopustio si da ukaljaš svaki trag sjećanja na nas. Čovjek kakav si bio tad, odavno ne obitava ovdje, u srcu. Ne obitavam ni ja, onakva kakva sam bila, ni ovakva kakva sam danas.

Znaš li, olovni moj, nismo uspjeli prevariti ovaj život, kao ni prevariti sebe? Da ćeš ti spustiti svoje zidove, a ja odreći se svojih divljina.. Znaš li, stižu nas sjećanja, kada su svi naši sni tako daleko sad.. Znaš li, švrćo moj, nećeš me pronaći ondje, na istome mjestu za tih dvadeset godina. Nećeš me pronaći niti u magli naših snova, niti ćeš više čuti moje korake kako odzvanjaju našim starim ulicama..

Znaš li, ostariti možda neću.. Hoćeš li za mnom švrćo, zaplakati tad?  I nek se nakon mene iznova budi grad, neka ista magla obavije tebe mojom sjenom, ako odem tad..

Čitaj još...

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari