flower, cvijet, cvijeće, sreća, baka, djetinjstvo

Pokraj bakine kuće rasla je malena dunja. Kržljava, u sjeni, borila se ne bi li najesen dala pokoji mirišljavi plod i tako ukrasila bakinu kuhinju. Malena sam. Imam crvene klompice koje proizvode dražestan zvuk dok hodam niz bakine stepenice.

Dunja lijepo miriši, toliko da čovjek poželi da je zagrize, ali ostavlja trpki okus u ustima. Nije ukusna. Do gornjeg kata bakine kućice vode betonske stepenice s ogradom od željeza. Ograda je stara, baš kao i kuća. Klompicama veselo skakućem do škripavih vrata koja se teško otvaraju. S moje desne strane je prozor sobe u kojoj više nitko ne živi otkad su moji roditelji napravili veliku modernu kuću.

Malenim rukama jedva otvaram vrata. Vrata imaju staklo koje baka uvijek upozorava da se ne razbije. U malenom hodniku nalaze se troja vrata. Desna vode u sobu u kojoj nitko više ne živi, ravno se ide u bakinu sobu, koja miriši po starosti, a lijeva vode na veliki balkon.

Balkon je super stvar.

S njega se možeš popeti na jabuku i tako sići. Iza možeš čak i skočiti na tlo a da se ne razbiješ. Kad ljeti hodaš po njemu, crna ljepenka te pecka za malene nožice, a najesen je prepun lišća. Sjediš satima na balkonu na podu, i promatraš mrave kako ulaze u pukotine odignute ljepenke. Poznaješ svaku mahovinu, svaki trag krede, svaki komadić ograde. U bakinu sobu ulaziš kroz prozor, jer je tako zanimljivije.

U bakinoj sobi je najmekši krevet na svijetu, umjesto madraca debela perina od perja, jastuci meki poput oblaka a pokrov težak za tvoje maleno dječje tijelo. Kad spavaš u tom krevetu, ne možeš se pomaknuti koliko je težak pokrov od perja, ali baka te svejedno pokriva do ušiju, jer je zima a grijanja nema.

Udišeš ledeni zrak a toplo ti je.

Bakin krevet miriši na sigurnost i ljubav, a njen zvonki smijeh i dan danas čuješ u snovima. Baka ima velik stari škripavi ormar u kojeg voliš zaviriti. Nalazi se tu lijep kaput od crnog umjetnog krzna koji baka nikad ne nosi. Nekoliko jednostavnih haljina koje joj je sašila seoska šnajderica. I nekoliko svilenih kombinea iz NAME. Ne može nositi haljine bez kombinea. Bile bi previše prozirne, a ona je udovica.

Rukama prebireš po bakinim maramama i pregačama, koje imaju sitne uzorke i tamnih su boja. Tvoje dječje oči ne mogu  se zasititi. Ponekad od platna koje je kupila za haljine izrežeš komadić i napraviš haljinu za barbiku. Baka se nikad ne ljuti.

Baka na zidu ima svetu sliku Isusa Majke Božje koja u rukama nosi Isusa. Nalazi se na livadi a oko nje je šuma. Mrziš tu zelenu boju jer te podsjeća na bilje koje raste uz cestu kad se ide pješice na Bistricu. Rano je jutro, još polumrak, a ti koračaš cestom pored koje rastu veliki zeleni listovi. Slika iz bakine sobe je ružne zelene boje i podsjeća te na te listove, ispod kojih se nalazi tko zna što, možda zmije i daždevnjaci. Malena si i strah te prožme čim vidiš tu sliku na zidu. Druga slika je baka dok je bila mlada. Sva je crno-bijela, samo usta su crvena, tako neprirodna a tako lijepa. Ne možeš vjerovati da je i ona nekoć bila mlada žena.

S druge strane balkona nalazi se ogromna jabuka.

Mama kaže da ju je zasadio djed, a djed je umro dok je mama bila još dijete, pa ti ne znaš koliko je ustvari stara. Ta jabuka voli djecu. Ima tri ogromne debele grane. Jedna grana je Tanjina kuća, jedna Željkina, a treća je tvoja. Tvoja vodi do bakinog balkona, pa ne moraš stepenicama. Popneš se preko jabuke. Ako predugo sjediš na grani, na tebe dođu mravi i kukci pa ih otresaš sitnim ručicama.

Dolje, u prizemlju, nalazi se bakina kuhinja. Ona je topla i mirišljava. U njoj je najljepše provoditi večeri s bakom, ćaskajući o svemu i svačemu. Ili pisati dnevnik. Baka će ti ispeći puru ili skuhati griz po kojemu ćeš posipati kakao. U kutu klupe nalazi se radio iz kojeg uvijek svira muzika. I peć grije, tako je toplo, a ti obožavaš toplinu. Baka će ti prenijeti sve svoje mudrosti i znaš da te voli najviše na svijetu. Kaže, kad ode u penziju, kupit će ti tvoj radio da uvijek možeš slušati glazbu.

I onda, naglo prođe djetinjstvo.

Ne razmišljaš o bolesti, ne razmišljaš o smrti. Izađeš na dvorište i ugledaš neko bolesno i krhko stvorenje kako ulazi u tatin auto. Baka mora u bolnicu. Imala je moždani udar. To će biti posljednji prizor koji ćeš ugledati a da je živa. Sljedeći će biti u tihoj mrtvačnici, s njezinim blijedim tijelom, kao da je usnula. Kao da se konačno odmara od patnje života koji je imala.

Još mjesecima slušat ćeš odjeke njenih koraka iako znaš da je više nema. Još mjesecima ćeš sanjati kako plače i kako te zove k sebi.

Godinama kasnije, ni njene kuće više neće biti. Samo ogroman pokošeni travnjak. Nema više ni dunje. Nema slika, nema starog ormara. Samo jabuka je ostala, kao nijemi svjedok jednom tužnom životu, jabuka koja još uvijek voli neku drugu djecu, moju djecu.

„Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

Tako je to, ponekad sve što imamo od nekog su samo sjećanja, odjeci i tragovi jednog minulog života. Sve ostalo izgubljeno je u vremenu.

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.

Komentari