“Everyone you meet always asks if you have a career, are married or own a house as if life was some kind of grocery list. But no one ever asks you if you are happy” – Heath Ledger

Radim u prodaji, a prije toga sam godinama konobarila i u više navrata sam se našla u situaciji gdje sam se zbog mušterija osjećala da sam manje vrijedna. Puno previše puta se mušterije prema mojim kolegama i meni samoj, odnose kao da smo njihovi osobni robovi, kao da smo ispod njih i kao da ne vrijedimo kao ljudska bića. Zašto? Zato što smo prodavači ili konobari? Jer nismo pozavršavali fakultete, ne sjedimo u uredima i nemamo slobodne vikende tokom kojih bi peglali kartice na putovanja i skupocjene stvari???

Prije par godina sam tražila stan za najam i kad sam došla pogledati na što stan liči, vlasnica me pitala da li studiram. Ja sam joj odgovorila da zapravo radim na puno radno vrijeme, na što me ona upitala što radim. Kad sam joj rekla da konobarim, frknula je nosom i počela nabrajati kako su u tom stanu prije živjele neka pravnica, a prije nje psihologinja te sam prisilno morala slušati hvalospjeve o tim prekrasnim uspješnim mladim damama. Da li uopće moram napomenuti da stan nisam dobila?!

Ako nemaš završen faks – ne vrijediš, ako nemaš karijeru nisi uspješan, ako mijenjaš poslove jer se tražiš ili jednostavno ne želiš trpjeti neke situacije-neozbiljan si…

Apsolutno mi je nevjerojatno kako ljudi lako osuđuju, i to isti oni koji su sve dobili na gotovo.

Što znači biti uspješan?

Zašto konobar, prodavač ili pak čistačica vrijede manje nego neki ekonomist, doktor ili pravnik npr.? Zašto i dokle će društvo tlačiti one koji rade manje “privlačne” poslove i ponašati se prema istima kao da su niža vrsta? Zar teta u konzumu ili neki konobar ne zarađuju svoju plaću jednako časno kao bilo koja druga “uspješna” osoba? Jer ja mislim da ju zarađuju puno krvavije i časnije. I zašto si itko uopće može dati za pravo da određuje da li je netko uspješan ili nije? I što uopće znači biti uspješan?

Mi “neuspješni” mali robovi možda nekih mjeseci jedva spajamo kraj s krajem ali znate što- makar imamo čistu savjest. Radimo i trudimo se, preživljavamo. Nitko nas nije ubacio preko veze na neku poziciju, nego smo zasukali rukave i sami se probijamo. Ne živimo starcima/muževima/ženama/rodbini na grbači, već sami zarađujemo za svoj kruh. Možda si ne možemo priuštiti skupa putovanja i markirane stvari, ali zato cijenimo svaku i najmanju sitnicu koju smo si svojim znojem priuštili i često smo sretniji nego oni što se nazivaju uspješnima, baš zato što cijenimo male stvari.

Ne osuđujte ljude na temelju poslova koje rade ili životnih situacija. Nikad ne znate što prolazi osoba pored vas i zašto ju je životni put doveo baš tu gdje se nalazi.

Budite bolji

I dajte se nekad nasmijte teti u dućanu, konobaru koji vas poslužuje ili stričeku što vam odvozi smeće. Jer nikad ne znate, možda im upravo vaš osmjeh uljepša dan.

I zapamtite da je uspjeh vrlo relativan pojam i da se životne situacije mogu promijeniti preko noći. Pa nije uzalud ona: “Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.”.

Imajte razumijevanja,  strpljenja i empatije za ljude oko vas. Na kraju krajeva svi smo mi samo ljudi što su iz praha nastali i u prah ćemo se vratiti. Sve nas čeka ista sudbina.

Photo: quotefancy

Samo obična cura u potrazi za smislom života. U jednom trenutku stara duša, a već u sljedećem neiživljeno dijete.

“Vjerujem da još postoji magije na ovom svijetu, da priroda liječi sve boljke i da je ljubav najjača sila na ovom svijetu. Vječiti sanjar i nepopravljivi romantičar”

Komentari