strah, šljokice, egocentrizam, Jelena Hrvoj, J**em ti život ali sa šljokicama, APortal

Draga moja bilježnice, ako je ovaj svijet normalan onda me pretvori u ražnjić!!!! Već četiri dana ja živim u strahu. I to takvom strahu da sam se jučer navečer doslovce popišala u gaće od straha. Em me ova trudnoća počela od početka zajebavati, em je mali postao nepodnošljiv, em je Blaž sve manje doma jer mora odraditi prekovremene i zamjene, jer, eto… i drugi bi na godišnji. Kao da se cijeli svijet urotio protiv mene i otišao na more.

Premda sam trudna tek mjesec i pola, već bljujem k’o velika. Doslovce se s malim natječem tko će bljuvati ili srati u wc-u. Jučer sam čak bljuvala u kahlicu dok je mali kenjao na wc-u. Dolazim u napast da nam svima kupim pelene i zapečatim wc jer nemam živaca svaki dan dezinficirati tu prokletu školjku koja je kod nas postala k’o drolja u disku.

Svi se za nju borimo, a ona stalno zauzeta.

I ne samo da bljujem. A,ne,ne! Zašto bi Štefica samo bljuvala kad ju mogu zajebavati već i hormoni i spavanje. Doslovce zaspim gdje god našla mira. Prekjučer je mali popodne zaspao, a ja sam se sklupčala pored pećnice, dovukla stolicu koja je poslužila kao jastuk i zaspala dok mi je mačketina lizala obrvu. Probudila sam se jer je piletina u rerni počela smrdjeti kao ugljen, ali sam barem izgledala ko’ jedna od onih trendseterica s Instagrama koje rade svinjarije od svojih obrva nakon čega pola svijeta pošizi i slijedi primjer.

Prvo sam tulila kao vuk na mjesečini… zbog.prokletih.obrva. Onda sam se smijala pougljenom piceku. Na kraju sam se posvađala s likom iz dostave jer su rasprodali gablece i mogla sam naručiti samo pizzu. Onda sam opet tulila jer sam zaboravila napomenuti da ne stave šampinjone od kojih mi se, izgleda, po novom-bljuje.

Kao što vidiš, baš sam super.

A na sve to skupa sam bila uvjerena da nam se prikrpao duh. Ne, ne zajebavam se. Doslovno sam mislila da imamo prokletog duha u kući. Prvo sam mislila da je susjeda Dragica. Ipak, pokopali smo ju ne baš bajno. Rekoh, došla Dragica zatući svećenika, pa stala usput pogledati kaj ima u susjedstvu.

Prvi je dan mačketina siktala na vrata od terase dobrih pola sata čim je pao mrak.

A ja budala jednom negdje pročitala da životinje vide mrtve. Ode moji živci u vražju mater. Pokupila sam maloga i zaključala vrata od spavaće dok Blaž nije došao doma. Kad sam mu rekla što se dogodio, skoro se popišao od smijeha jer sam ja zaključala vrata duhu. Znam, glupa sam.

Drugi dan čujem kako se nešto miče oko grmlja ispod terase.

I znaš ono kad znaš da nije pas ili mačka ili vražji štakor…jer eto, mačka, pas ili štakor ne šuškaju kao slonovi. Provirila sam kroz terasu i iste sekunde opet pokupila malog i zaključala nas u spavaću. Ali ovaj puta sam bila pametnija i pokupila sam s nama flašicu svete vode koju je svekrvopija donijela sa zadnjeg hodočašća. Blaž se opet smijao ko’ budala jer sam se pretvarala u egzorcista.

Treći dan sam vidjela kako nešto oko tog grma svijetli.

Šljokice, egocentrizam, Jelena Hrvoj, priča u nastavcima, APortal, J**em ti život ali sa šljokicama,Nisam bila dovoljno hrabra da idem pogledati što bljeska, jer jebi ga, mogla je biti ili krijesnica na steroidima ili Dragičin duh. Ovaj puta nisam ni zaključala vrata, ni uzela svetu vodicu. Ovaj puta sam primijenila metodu koja bi istjerala i vraga. Pustila sam prokleti Despacito i rekla malom nek pleše.

Četvrti dan mi je lagano dopizdilo. Perem suđe i vidim ja opet krijesnicu na steroidima. Mali je za mene po tisućiti puta pjevao Despacito (da, napravila sam si sranje), spavalo mi se i lagano mi je bilo dosta svega. Rekoh, ako i je Dragica, vrijeme je da odjebe jer više nemam strpljenja ni jednu sekundu Blaža slušati kako mi se smije. Ok, možda su se i hormoni malo poklopili na agresivnu stranu. I tako ja, Štefica, uz pratnju loše izvedbe Despacita izlazim na terasu s najvećim nožem i zalijećem se prema grmlju uz vikinški povik. Kad ono, šipak. Od jednom čujem prestrašeni vrisak i psovke i još nešto…glas mog dragog svekra.

„Dobro, što radite u grmu?! Mogla sam vas zaklati!”

Ja se izderavam, on šuti. Nakon pet minuta psovanja i nakon što su se na susjednim prozorima počele pojavljivati siluete, uspjela sam ga nagovoriti da uđe. I znaš što? Uzalud meni sveta voda i Despacito kad imam poremećenu familiju. Da, pogodila si. Nije bila Dragica, a bome ni sotona. Četiri prokleta dana moj svekar se navečer šuljao po našem dvorištu jer im je doma prdnuo ruter od interneta, a on nema živaca za svoju ženu, pa je došao kod nas krasti Internet. Ok, kužim ga zašto je pobjegao. Ali kad sam ga pitala zašto nije došao u kuću, on meni fino odgovori da nije htio smetati. Pa jebem ti sve po spisku! Nije htio smetati!? Glavno da je mene skoro šlagiralo od straha. I tako ti je završio moj pokušaj egzorcizma.

A sad bježim jer ćemo opet imati pougljenog piceka ako nastavim pisati. Ajde bok! 

 

Prijašnje epizode nesretne Štefice čitajte ovdje 🙂

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari