Misli, moć misli, Tridesete, Marija Klasiček, APortal

Ponekad je teško pronaći motivaciju, za ustati iz kreveta i krenuti u novi dan. Ponekad vam je muka od same pomisli da morate ustati, a o rokovima, računima, poslu i stresu nećemo ni pričati.

Ponekad ni lonac kave nije dovoljan da vas pokrene, zar ne?

Kako onda pronaći zadovoljstvo? Kako pronaći tu toliko potrebnu inspiraciju i kreativnost, da nas motivira i pokrene?

Na sve strane niču pozitivni mislioci, gurui modernog doba koji govore kako je samo važno njegovati lijepe i pozitivne misli i kako će se sve oko vas promijeniti? Ali gdje pronaći tu pozitivnu misao, kako je zadržati, kako je usmjeriti kad dobro znate da ste već promašili rokove, kad je šef tvrdoglav i strog , kad vam je dijete bolesno i zbilja vam trebaju slobodni dani koje znate da nećete dobiti, kad je plaća sve manja i dolazi sve kasnije, a režije sve veće i veće? Gdje da nađete tu misao?

I kako do vraga tim guruima uspijeva? Mora da lažu ili su na nekim drogama? Uostalom lako se smiješiti tih pet minuta ispred mobitela, dok snimaju motivacijski video, ali tko zna kako žive kad ugase kameru? Ma garant isto imaju brige, pa tko nema briga?

Ljutnja, frustracija i bijes u vama

Budete još ljući i frustracija samo raste. Ugasite i taj video  o „pozitivnom razmišljanju“ i nekako krenete u dan koji je pred vama, želeći da je već večer i da se samo srušite nazad u svoj krevet. I tako prolazi dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom. U istom začaranom krugu. Zovete to životom ali se ne osjećate živi. Samo egzistirate. Kao da čekate da se film odvrti do kraja i priča završi.

Zar bi trebalo biti tako? Zar je to – to? Na to se svede život? Na pokoji radosni trenutak kad s nekim slavite njegov rođendan? Na poneko vjenčanje kad ste sretni zbog prijatelja koji ulaze u brak? Ili možda rođenje novog člana vaše obitelji?

Moć misli, Marija Klasiček, APortal

Zar ne bi život svaki dan trebao imati barem jedan svijetli trenutak? Ne bi li trebali živjeti radosni,  uživajući u sitnicama i osjećajući se kao da imamo cijeli svijet? Kad smo to postali robovi ideje da je život nešto što samo treba izdržati, dok ne umreš?

Koliko puta ste samo čuli ili izrekli onu – „Spavat ću kad umrem.“

Bože, kako turoban svijet.

I onda ugledate billboard na putu do posla, na njemu reklama nekog novog shopping centra, pa pomislite – „Ma da, samo nam to treba, još trgovina. Kad će više otvoriti neku tvornicu? Da ljudi imaju gdje raditi? Pa ne možemo svi živjeti samo od trgovine i turizma!“

Ljutnja raste. Na poslu stres, namrgođeni šef i kolege. Svi sipaju otrovne strelice i upućuju si ljute poglede, a na kolegiju slušate o tome kako para nema, jer netko opet nije platio firmi, pa će plaća naravno ponovno kasniti. Steže vas u prsima, već ste dobili opomenu za struju, za kredit kasnite već dvije rate, a o ostalim računima nećete ni misliti, a gdje su tek zimske cipele za djecu?

Kolaps

Ne možete više! Nešto u vama puca, paničarite i srce vam lupa kao ludo, pa na kraju još sjedite na hitnoj gdje vam liječnik daje tablete za smirenje i priča o tome kako se pod hitno morate odmoriti i manje živcirati i kako ovo nije bio srčani udar, već samo jaki napad anksioznosti.

Dođe vam da i njega pošaljete kvragu. Dok vas suprug/a vozi kući tog poslijepodneva, vi gledate kroz prozor i mislite kako bi se najradije bacili u Savu, ali imate djecu pa morate nekako izdržati zbog njih.

Iscrpljenost jer tijelo pati

Liježete u krevet iscrpljeni, sa strašnom pomisli da sutra trebate sve ispočetka, a onda se sjetite da ipak ne morate jer vam je doktor prepisao bolovanje dok se malo ne smirite. Barem nećete morati ustati u pet. Zaspite s pomisli kako još nije kasno da se vratite na onaj most i sve okončate.

Koliko vas je ovo doživjelo? Koliko vas to proživljava svaki dan? Koliko puta ste se samo umorili od disanja? Koliko puta ste ili sebe ili šefa ili nekog od kolega samo željeli izbaciti kroz prozor?

Meditacija ili ipak ne?

Koliko puta ste se probali opustiti, ugasiti mobitel, ne paliti laptop, otići u prirodu i meditirati s pomisli da uopće ne znate što znači meditacija, ali eto svi sjede „po turski“ imaju dlanove okrenute prema gore, zatvore oči i mrmljaju nešto kao „am“ ili „om“, pa ako će to pomoći, ako to prekine lanac nevolje, možete vi to, sjedit ćete tako sat, dva, tri i mrmljati „om“. Ali nakon deset minuta mrmljanja osjećate se zbilja glupo i ukočio vam se vrat. Kvragu i ta meditacija. Ako i uspijete slučajno uloviti neki zen moment, mozak vam i dalje vrti tisuću i jednu misao. Jeste li ugasili peglu? Je li jutros bio poštar? Jeste malome potpisali ispričnicu za učiteljicu? Jeste mu spakirali sendvič? A ona pegla…

Vaše su misli vaši neprijatelji, kao da su se urotile protiv vas. I što se više trudite misliti na nešto lijepo, to više izgleda kao da vas i taj svemir pomalo „zajebava“ jer vam samo šalje tu hrpetinu groznih misli i strepnji. No mora postojati način, mora postojati nešto zbog čega ćete se konačno bar malo opustiti, jer vi se samo želite osjećati malo bolje.

Želite samo malo prodisati, bez strepnji i loših misli.

Želite samo malo uživati u tom jesenskom danu i suncu. U parku punom djece koja se smiju i lišću koje pada s drveća u piruetama. U mirisu pečenih kestena što ih nudi ulični prodavač, u svježem jutarnjem zraku, podalje od asfalta i smoga… i onda se desi, nešto što nazivate čudom, na tren ste zaboravili sve ono loše i fokusirali se na taj lijepi, sunčani jesenski dan. Primijetite kako vam je klinac koji se spušta niz tobogan i viče – „Juhuuu“ izmamio čak i smiješak na lice. Osjećate da lakše dišete i da je stezanje u prsima popustilo. Možda je od onih tableta koje vam je dao doktor ? – pomislite.

A možda… možda je samo stvar u tome da ste si dozvolili primijetiti svijet oko sebe. Zastali ste na trenutak i shvatili da na ovom svijetu još ima ljepote. Da je ima puno. Da je ima u ljepoti jeseni, u dječjem smijehu, u mirisu vrućih kestena, u svježem zraku i odlučili ste da ćete se svakog jutra dok ste na bolovanju, vraćati u taj park.

Moć misli – Promjena

Kroz nekoliko dana shvatite da je ta meditacija u kojoj uopće ne meditirate, već samo hvatate trenutak i u njemu uživate, pomogla. Pomogla je puno. Počeli ste sve više primjećivati stvari koje ste prije uzimali zdravo za gotovo i shvatili da što ih više primjećujete, ispada da i njih samih ima više. Odjednom vam dan prolazi tako da ne ludujete oko računa i toga što ćete skuhati, već samo napravite pastu s nekim povrtnim umakom i provedete popodne s djecom pomažući im oko zadaće i igrajući se s njima. A uvečer s partnerom pričate o dogodovštinama s njihova posla i o dobrom akcijskom filmu kojeg ste skupa pogledali na tv-u. Pomišljate kako već dugo niste provodili vrijeme s onima koje volite.

Još jedino strepite od povratka na posao, ali kad se to desi, shvatite da je atmosfera u uredu nekako drugačija? Ili vas više ne zanimaju sitni tračevi i podmetanja? Na putu do posla primijetili ste prvi mraz na granama, a one billboarde uopće niste vidjeli. Jutros nije bilo ni gužve pa ste na posao stigli na vrijeme, a nova kolegica koju ste u međuvremenu dobili skuhala vam je kavu sa željom da vas malo upozna s obzirom da ćete raditi zajedno na novom projektu. Čak je i šef nekako bio bolje volje na kolegiju i najavio isplatu plaća.

Fokus na posve drugim stvarima

Na povratku kući, pomislite kako ste imali baš dobar dan na poslu i kako ste zapravo sretni što imate posao. Odlučite pisati banci i tražiti odgodu za kredit, dobio ju je vaš kolega iz ureda, pa što vas košta da probate i vi? Malo papirologije i čekanja u redu? Što je to? Ništa. Odlučujete dati priliku i onoj knjizi i pozitivnom razmišljanju koju ste odbacili prije svega nekoliko dana. A onda čitajući je navečer uz šalicu čaja, shvatite ono što niste nikada prije, iako ste je uzduž i poprijeko pročitali milijun puta.

Moć misli, Marija Klasiček, APortal

Nije stvar bila u tome da morate misliti pozitivno. Stvar je bila u tome da si dozvolite primijetiti nešto što vas je bilo u stanju oraspoložiti. I onda shvatite, da je ključan bio onaj trenutak kad ste se zbog lijepog sunčanog, jesenskog jutra počeli osjećati lijepo.

Tu je sve počelo. I odlučite, neovisno o tome što život stavi pred vas, pronaći u svom danu i svojoj okolini, barem jednu lijepu stvar koja će vas u tom trenutku razveseliti. I odlučite se stalno vraćati na nju, osobito u trenucima kad život pred vas stavi svoje izazove. Bio to osmijeh vašeg partnera ili običan, jesenski dan. Ili petica iz likovnog koju je dobilo vaše dijete.

I tu shvatite da ste se promijenili. Iako radite isti posao, iako ustajete iz istog kreveta, iako jedete istu hranu i živite isti život, shvatili ste da ga živite na drugačiji način.

Možda oni gurui s početka priče ipak nisu lagali kad su rekli da je sve samo stvar odluke, zar ne?

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari