Predizborni govor naroda

Juče, užurbanim korakom bukvalno sam trčala prema najbližoj apoteci da kupim lijekove za oca, koje mu je doktor propisao da će morati koristiti poslije operacije.

“Ovo bi trebala biti rutinska operacija, ali u njegovim godinama i poslije operativnih zahvata koje je imao moram Vam priznati da bi moglo doći do komplikacija, pa ćete Vi ili Vaš otac morati potpisati odobrenje prije operacije. Osim toga, Vaš otac je što alergičan, što ne smije koristiti mnoge terapije i to će mnogo da oteža sve ovo. Žao mi je što moram biti ovako iskren. Ovo će mu trebati…”, dodao mi je potrebni recept, “pa mu molim Vas to kupite u roku danas.”, dodao je.

Nisam vidjela nikoga ispred sebe sve do trenutka kad sam stigla do vrata potrebne apoteke. Tada, juče, prije mene jedna je majka ušla u apoteku vodeći malog dječaka za ruku, koji je nervozno pokušavao da se istrgne, vidno nahlađenog i slinavog. Predala je papir radnici za pultom. Radnica se nakon kraće potrage vratila sa potrebnim tabletama. “25 KM”, rekla je. Žena je nervozno pretraživala po navčaniku. “Nemam toliko”, izgovorila je žena tiho. “Šta nemaš?”, upitao je dječačić koji se vrtio oko maminih nogu. “Ima mama”, odgovori mu žena, mazeći ga po potiljku, a u krajčku oka nazirala joj se suza. Ženi za pultom rekla je gotovo šapćući: “Dajte mi neku zamjenu za taj lijek, bilo šta za 10 KM.”

Srce mi se raspuklo u sto djelova. Mislim da nam je suza skliznula niz obraz u isto vrijeme.

Bilo šta za 10 KM.

Juče sam u toj apoteci kupila potrebne lijekove ocu koji sutra ima operaciju. Sjedila sam u čekaonici prepunoj staraca koji su čekali svoj red da ih se prozove da mogu saznati svoju dijagnozu. Sve je mirisalo na bolest, gotovo na smrt. Jedan starac, žutih brkova, sa štapom u ruci prišao je ženi za bolničkim šalterom. “Pregled vam je naručen za 20. 10. gospodine”, rekla je žena za šalterom. U hodniku su se mogli vidjeti pogledi iznemoglih lica, koji su se gledali kao mrtve, pa preparirane životinje i pokoji bolni uzdah, čekajući termin za pregled svog bolešću nagriženog tijela. “Ali ja ću umrijeti do tada”, rekao je pogrbljeni starac. “Ništa se vi ne brinite, ne umire se baš tako lako”, reče mu otresito žena. “Ajmo sljedeći, Ramić, Raaaaamić!”

Ne umire se baš tako lako.

Juče sam po povratku iz bolnice prema autobuskoj stanici srela staru komšinicu i dobru poznanicu. Bila je u radnom kombinezonu. U mom malom gradu preduzeće za proizvodnju municije hrani gotovo 80 % njegovih stanovnike. Žene rade na slaganju i nosanju kutija s municijom. Enisa je prije par mjeseci odstranila dojku. To više nije bila ista ona osoba, ispred mene je stajala mršuljava djevojka, blijedog lica i pogurenih ramena. Radničko odjelo prikrivalo je njen nedostatak. “Kako si?”, upitala sam je, iako sam vidjela na njenom licu kako se osjeća. “A dobro sam, hvala Bogu, uvijek može gore. Prvo Božje, pa ljudsko”, dodala je. “Nisam znala da već radiš”, dodala sam s dozom tuge u glasu. “Je li teško?” “A rana me boli još uvijek, pijem lijekove protiv bolova, posebno kad moram dizati one sanduke.

Ali eto, komisija za bolovanje mi je rekla da je sad sve uredu i da moram da se vratim na posao. Ako ne ja, ima onih koje mogu. A i moram. Eto, ni Vehida više nema”, reče mi i briznu u plač. Enisi je umro muž prije mjesec dana od leukemije. Ima sina u osmom razredu osnovne škole. Enisa pije lijekove protiv bolova u pauzama na poslu. Samo što lijek za dušu još nije pronađen.

Lijek za dušu još nije pronađen!

Juče kad sam došla kući moj amidža/stric, je kopao kanal za neku vodovodnu cijev. On ima 63 godina i kičmu kao od stakla. Nekad je radio u jakoj firmi koja je održavala puteve u cijeloj Hercegovini, dok je par ljudi nije pokralo, oslabilo i u stečaj poslalo. Njih 348 ostalo je na ulici. Sada svi skupa hodaju po beznađu, sa ostarjelom kožom i još starijim kostima, sa mlitavim mišićima čekajući starosnu penziju ili smrt. Rade šta stignu, neki pod zemljom neki na zemlji. Čula sam njegovog unučića koji je pitao nenu, koja je izašla da zove muža na ručak, “A što dedo kopa kad ga bole leđa?” “Da ti kupi biciklo”, rekla je. “Ja neću biciklo, hoću da dedu ništa ne boli!”, izderao se mališan.

Da dedu ništa ne boli!

Juče je i komšinica Aiša ušla u prodavnicu tražeći od cure petoro jaja i da joj izreže 200 grama salame. “Ma kako toliko da ti režem. izrezat ću sebi prste”, dodala je cura, daleko od zle namjere, jer se ipak trudila da izreže. Tu veče je komšinica Aiša sjedila u svojoj vlagom obloženenoj sobici na djelove dijeleći salamu i jaja da može biti za idućih pet obroka.

Za idućih pet obroka!

Juče mi je prijateljica iz Tuzle javila da je naš poznanik spakovao torbe i otišao iz BiH. Dok je bio sam nije mu smetalo da kao profesor historije radi u hladnom magacinu na utovaru i istovaru paleta. Sad kad je otac to više nije dovoljno. Njegova kćerka prošle godine operisala je tumor na kičmi u Ankari. Trebalo joj je 12 000 KM, bez dodatnih troškova. Znam jer smo obje volontirale da mala Sara ozdravi. A on, skupljao je novac po facebooku,hodao od firme do firme, kafane do kafane, molio sumnjive i manje sumnjive likove, koji su ga omalovažavali i nazivali lažovom dok su izlazili iz svojih audija, mercedesa, sve pošteno zarađenih, obecavao da će da vrati, plakao, klečao. Pare su bile skupljene za 28 dana. Neke novce morat će da vrati. Zato je otišao vani, da na crno bere salatu u hladnoj Skandinavije. Ali drži do riječi i vratiti će svaki pozajmljeni novčić koji je obećao. Trogodišnju Saru je ostavio sa mamom.

 Predizborni govor naroda

“Doći će tata brzo, slušaj majku.”

E pa poštovani budući predsjedniče ili gradonačelniče,

Ne znam šta ste već odlučili i sta obećavate u ovogodišnjoj kampanji, jer se izbori približavaju pa nas bombardujete sa svih bilborda i TV reklama, ali sam sasvim sigurna da ćete pričati neke lijepe priče.

Sigurna sam da ćete zaći i među ovaj sluđeni i napaćeni narod, hrapavu ruku nekog seljaka primiti u svoju, time pokazivajući da ga poštujete. Možda ćete mu i kravu pomaziti, govoreći kako imate siguran plasman za mlijeko.

Sva ta suluda obećanja!

Sigurno ćete obećati i bolji standard. Uvijek su maglovita obećanja bila popularna. Obećat ćete i otvaranje novih pogona gdje ćete zaposliti sto hiljada radnika.

Obećat ćete, sigurno i bolje uslove za mlade i da će vam biti cilj da ih zadržite i vratite u BiH. Obećet ćete i borbu za cijelovitu zemlju, a neki od vas vlastiti entitet i vlastitu državu, sve na uštrb ovog napaćenog naroda.

Obećat ćete i reformu zdravstva i obrazovanja, ma šta one značile, jer to radite svaki put.

Mahat ćete na predizbornim mitinzima, kao što već mašete, klicati i visoko dizati ruke u zrak dok će vas slušati i podržavati gomila koja tu mora biti ili koja je ista kao i vi.

Možda i obrnete priču, jer ste shvatili da je ova o lijepim obećanjima već davno provaljena, pa ćete morati da uvedete red, da će morati više da se radi, da se otpusti koji radnik i da ste vi tu da uvedete red i disciplinu.

Ali postoji nešto o čemu sigurno nećete mnogo pričati. a to je ljudsko dostojanstvo i koliko se lako ono može izgubiti. Jer vi ne čekate kao pas mjesecima da vas neko primi i na smrt bolesnog pregleda, jer vi ne molite ljude po ulici i Facebooku za novac da bi spasili svoje trogodišnje dijete. Vi ne nosite palete sa diplomom profesora, jer niste htijeli da po mraku ubacujete letke u poštansku sandučad.

Vi ste privilegirani!

Vi ne govorite poslodavcu “Ne boli me rana”, a ona modra kao sazrela šljiva. vi se ne krijete kao moj brat od dvadeset godina dok dajete insulin od svog gazde, jer ako bude mislio da mu je loše, zamjenut će ga nekim ko je zdrav, a novci mu trebaju. Vi niste kao moj prijatelj Igor, rođeni sa dječjom paralizom morali da dokazujete da niste sposobni za rad kako bi dobili minimalnu invalidninu. Vaše žene se ne kupaju sa zahrđalim cijevima na pola rasturenog porodilišnog toaleta kako bi mirisali bebi. Vi ne znate kako je kad vam potencijalni poslodavac kaže da ste prekvalifikovani, a vi ne možete dobiti ni taj posao. Ili vam kaže da ste stari, a vama 40 godina. Vi ne znate kako je kad vas potecijalni poslodavac pita da li planirate dijete i kada, čisto da se zna, da poslije ne bude problema.

Vi, budući predsjedniče ne poznajete svoj narod. Onaj koji je od ničega naučio da napravi dovoljno za život, onaj koji se bori zvjerski, onaj koji tugu okreće na smijeh.

Vi ne znate, budući predsjedniče, koliko je vaš narod uspješan vani, isti onaj kojemu ovdje nije i nikada neće biti pružena prilika.

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: ” I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno.” Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često “nafura” kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

Komentari