A Nightmare on Elm Street (1984)

Prije već oho-ho vremena rekao sam sam sebi da nikad neću sjesti i napisati nešto o nijednom od filmova iz serijala Strava u Ulici Brijestova.

Ima ljudi koji su već pisali o njemu. Ima ljudi koji će pisati o njemu. Ima ljudi koji znaju što žele reći o njemu i to je to, odluka je donešena, poštovana sve do trenutka dok nisam pogledao (ponovo) ovaj remake iz 2010 godine.

Razlozi zašto sam to napravio pošto mi ni na prvo gledanje nije sjeo nikako nisu bitni (ili ćeš gledati film ili ćeš spavati vani razlozi) ali tokom gledanja, prisjetio sam se kako je taj sklepani jad i očaj trebao dobiti nastavak, pa me nekako zanimalo što se s tim dogodilo.

No remake – Bogu hvala!

A Nightmare on Elm Street (1984)

Jer remake nije loše prošao na box officeu, da budemo iskreni, a kad se to dogodi, pa, svi znamo što slijedi. Ipak, iznenađenje-iznenađenje, od nastavka nema ni traga ni glasa. Nekako je krepao putem do realizacije, što je jedna od stvarno rijetkih dobrih vijesti koje dolaze iz tog ”rimejkamo sve živo” svijeta.

Doduše, vjerujem da je nastavak otišao u koš za smeće (barem za sad) zato što je remake dobio tonu-dvije loših kritika, ali to je ionako nuspojava kad uspijete od jednog od najutjecajnijih slesher horora napraviti skoro pa negledljivu papazjaniju.

Iako je i original imao stvar-dvije koje su svojedobno bile pomalo škakljive (Freddy je i originalno trebao biti, kako čujem, chester the molester, pa je doživio transformaciju u djeco-ubojicu) one su tamo ispale k’o grom dobre. U rimjeku nisu. Jer, budimo realni, niti je Freddy plačljiva pičkica, niti je smrtno ozbiljan, niti je ušminkani monster koji bi trebao ganjati gomilu emo klinaca.

Freddy je…

Freddy, sadistički killer koji uživa u onom što radi, a ne jebena pedofilčina, molim lijepo. No, zašto je original tako dobar? Ustvari, to je dobro pitanje.

Možemo početi i s tim da je Freddy jedan od najmaštovitijih killera koji su se pojavili u svim tim serijalima koji eksploatiraju ideju o nekom čudaku koji ubija klince. On je tip kojeg ne bi htjeli susresti uživo, ali to ionako nije problem jer lik ubija u snovima, što je još jedan originalni plus u cijeloj priči.

Wes Craven se danas spominje, uz Carpentera i Romera, kao jedan od rodonačelnika modernog slasher horora. Craven je lik s jednom idejom, kao i Romero, koji reciklira ono što je prvi put napravio dobro. Iako je meni osobno Scream jako dobar hororac, to je vjerojatno zato što on sam nije pisao scenarij. Ali, kako je Elm Streat bio tek početak karijere (ne i debitantski početak karijere) stvari u njemu funkcioniraju iznenađujuće dobro. Iako ima pomalo… blentonskih ideja.

Trik dva “posuđen” od drugih majstora

S druge strane, stari Wes nije skrivao da je pokupio trik-dva od nekih drugih majstora žanra (Hitchcock, je’l te) koji su jako lijepo radili za njegovu stranu priče. Tako imamo killera kojeg uopće ne vidimo. Većinu filma Freddy ni ne postoji, samo kao sjena ili brzinska pojava. A bogme imamo i onu foru s ubijanjem kao glavne glumice nakon određenog vremena. Malo klasičnog bacanja prašine gledateljima u oči koje je stari Hitch patentirao u Psihu. I to sam, ruku na srce, nekako uspio ne zamijetiti kroz sve ove godine kad bih pogledao Stravu…

A Nightmare on Elm Street (1984)

Također, mora se odati i priznanje za šminkerski rad. I dok novi Freddy izgleda kao alien, ovaj stari (pod starim mislim prvi) izgleda čist sjajno. Lice mu je gotovo stalno u sjeni. Maska je nekako vlažnija, sjajnija, odvratnija i ljigavija (u kasnijijm nastavcima to je nekako nestalo i ostala je jasno vidljiva guma) što je dobro stvorilo dojam ”spaljenog” čovjeka. A, naravno, tu su i scene dobrog starog mesarenja, od čega su dvije antologijske bez prigovora.

Osim toga, jedna od boljih prednosti koje film ima jesu… klinci.

Znam koliko to čudno zvuči, ali iz nekog razloga ti slasher redatelji su svoje junake znali napraviti jednostavnijim, privlačnijim i dopadljivima. A to eto danas ne uspijeva nikome (uglavnom ispadnu naporna razmažena derištad koju želimo vidjeti prerezanih grla) te u njihovom prikazu ima one neke čistoće s kojom se gledatelj može povezati.

OK, to su bile 80-te, ali ni onda filmovi nisu bili cijepljeni protiv antipatične klinačke gamadi koja je bila ili starmala (sve znaju, čak i kako pokrenuti nuklearni napad). Ili su bili patetični tugomiri koji su, rezultat je isti, išli svima na živce, pa je napraviti prihvatljivu gomilu bio ipak posao.

A Nightmare on Elm Street (1984)

Doduše, tu je i jedan Johnny Depp. Ali tu idu Cravenu čestitke što je prepoznao potencijal budućeg superstara prije reda.

Ipak, da ne bude kako film vrijedi samo Deppa, ostatak casta je isto izabran… perfektno?

John Saxon, B legenda svih mogućih žanrova odlično je odigrao pater familijasa, dodajući malo kredita mlađem naraštaju. Heather Lagenkamp ima onaj next door izgled, ali nije klasično djevojče u nevolji. A tu je, naravno i Robby Englund koji je do tada bio tek obično lice s TV-a (uglavnom u pozadini) čiji je nastup osigurao Freddyjevu besmrtnost (doslovnu) te me čist čudi što nakon ovog fijaska od remakea nije dobio poziv da se vrati natrag u franšizu.

Mane su… tja, vrijeme u kojem se odigrava.

A Nightmare on Elm Street (1984)

Danas jest malo naivan u nekim stvarima, a i klinci su čisti kao planinski izvor. (Danas bi visili na fejsu i radili wc-sWikice). No to je ujedno i nostalgijski đir radi kojeg mu to možemo i oprostiti. Scenarij je, za horor, dovoljno inovativan, originalan i s dovoljno spooky materijala da ga možemo bez muke proglasiti uspjelim, a ni film ne kaska puno za njim jer… ima režiju, glumu i glumce sasvim na mjestu, a i dobar tempo. Jedan od onih kultnih, odličnih, sjajno prihvaćenih filmova koji se mogu gledati uvijek.

A kako je remake uspio nemoguće (khm, sjebati sve živo i neživo) danas mu je ocjena još bolja. Što reći za kraj osim one poznate; One, two… Freddy’s coming for you!

Izvor: Deckardov kutak / Photo: promo

Pisac, kritičar, scenarista, esejista, bloger… i stanovnik svijeta.

Komentari