Crtice o ljubavi

Ti si za mnom čeznuo i ja sam za tobom čeznula. Kao za zrelom narančom i kapljom vode usred pustare. Htjeli smo probati jedno drugo. Htjeli smo da nas opeče ta vatra i ubije taj otrov.

Čemu onda žaljenje? Čemu opisivanje ljubavi kao propalog pokušaja?

Ako je jedan tren bila radost, onda je jedan tren bila i ljubav. I meni je to dovoljno.

Sjedim na rubu stola. U novoj haljini. Rukama sam obujmila šalicu vruće kave. Promatram kako se iz nje puši. Oblačić dima putuje uvis i sve izgleda kao da odlazi za našim izgubljenim snovima.

Gore su negdje. Iznad oblaka, iznad vjetrova i iznad svega što nazivaš greškom. I ja sam tamo negdje, među zvijezdama. Ne pristajem živjeti ovdje, gdje ljudi znaju samo za grizodušje i hladno upiranje prstima u nekog i nešto, a zapravo prema nigdje.

Imam osjećaj da se s njima natječeš. Eto, tko će prvi među gubitnike. Cijelo se vrijeme vrtite u krug i hranite trulim narančama punim otrova.

A ja biram biti nasmiješena.

Negdje van toga. S okusom kave na usnama i mamurna, ne od vina, već zato što sam predugo spavala i propustila prvu jesenju kišu. I to me ljuti. Pa sad promatram kapljice što klize niz staklo i pokušavam se ne duriti sama na sebe.

Pokušavam, za razliku od tebe živjeti u trenutku. Bez srdžbe na ono jučer i bez previše maštarenja o sutra. Moja porculanska put, fino se stopila s bjelinom stola i zamagljenim staklima i dok promatram taj obični trenutak života, kojeg sam jedan mali dio, shvaćam da sam ti oprostila što si odabrao trule naranče umjesto ljubavi.

Tko sam ja da se ljutim na tebe i tvoj put i tvoj odabir?

Ali isto tako, ni ti ne smiješ da se ljutiš što ne maštam više o nama i što je isparila ona goruća želja s početka ove priče. I što više nisam samo mali zaljubljeni poeta. Što mi riječi nisu zapletene u magiju maštanja o tebi, već su uprte u zvijezde i neke nove, šašavije snove.

Ne smiješ da se ljutiš na ljubav.

Nije ona kriva što mi nismo znali na kraj s njom.

Ni jedno s drugim.

A svejedno te i dalje volim. Djetinje. A strasno. Onako… na svoj način.

Izvor: Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari