Sad ću ja živjeti, samo da taj prokleti telefon zazvoni!

Još jedan dan u nizu, a ti si i dalje u svojoj sobi, okružena najdražim prijateljima, plišanim medvjedićima koje ti je on poklonio (samo kada je bio dobre volje).. Još jedna raščupana noć je pred tobom, noć kada ćeš gledati istini u oči a opet ju pred jutro nećeš vidjeti, jer ćeš iznova staviti one ružičaste naočale na sebe.. Još jedna noć u kojoj ćeš i plakati i vrištati i proklinjati sebe i njega i ovo ludo srce koje tuče za budalu..

Kažu, jutro donosi istinu, jutro donosi rješenje za prethodne nedoumice.

Svako novo svitanje podsjeća nas na ono što trebamo učiniti, traži od nas da se osvrnemo na ono što ne činimo dobro, kako bismo napredovali. Zašto si onda ujutro opet tako mrzovoljna, mamurna od “ljubavi”, živčana i istrošena? Zašto se opet ne veseliš novom danu, nego mahneš rukom uz uzvike, još jedan šugavi dan u nizu, here we go, one, two, three.. I čekaš da se dese neke nemoguće stvari, čekaš da vidiš nešto ondje iza planine, ono što svi vide a ti propuštaš.

Opet ćeš se danas našminkati, kao za sebe, da bi sebi bila najljepša.. Uz izliku da samo isprobavaš novi make up, da je to ono što te čini sretnom. Istina je samo želiš sakriti sebe, kao i te panda crne podočnjake, koji su nastali jecanjem i naricanjem nad svojom zlom sudbinom svaku prokletu večer.

Još samo danas ćeš si uzeti čašu (čitaj bocu) crnog vina, opustiti se u kadi (nadajuć se da ćeš zaspati i samo lagano kliznuti ispod površine vode), zaboraviti na sve (pogotovo na njega – čitaj, nabrajati i analizirati sve uz psovke), kako bi od sutra mogla početi novi život i zaista uživati. Još samo danas ćeš plesati s medekom kao dvorska luda, sa suzama i bijesom u očima, razvlačiti se k’o krepana mačka po kauču u staroj pidžami, gledajući Sex and the city all over again.

Sanjariš o tome kako je Carrie u filmu uspjela pridobiti/zarobiti frajera kao što je Faca, pa se nadaš kako će i tebi poći za rukom to da imaš hrpu dizajnerskih haljina, Manolo cipela za svaku prigodu, frajera s dubokim glasom koji je samo tvoj i ničiji, a ne zna voljeti..

Wait a minute, let me stop you there..

Čekaš li i dalje da telefon zazvoni, da čuješ taj prokleto dubok i opasan glas, da bi bila sretna? Čekaš li da ti opet proda foru, dvije ili tri, kako bi te iznova uvjerio da si baš ti ta koja je njemu za život potrebna, njegov eliksir mladosti i sreće, ali da baš opet mora poći negdje na put, jer eto, život i obaveze ne mogu čekati?

Eh, živote i eliksiru njegov, ne bi li ti trebala biti ta radi koje bi bio spreman prevaliti toliki put? Ne bi li ti trebala biti ta neodgodiva obaveza i radost življenja? Sjećaš li se uopće vremena kada je sve bilo tako jednostavno, dok se još ni upoznali niste?

Sjećaš li se kako li je lijepo bilo kada te netko zove, a ne znaš tko je?

Kada su telefoni služili za to da čine ljude sretnima i povezanijima, a ne da im nabijaju komplekse, da ih rastužuju i uništavaju? Sjećaš li se osmijeha na licu i iznenađenja na sve glasove koje bi zatekla u slušalici? Nije ti bilo bitno tko zove, ni hoće li on nazvati.. Nisi ljude svrstavala u one koje želiš čuti i u one koje ne želiš čuti.

Priznaj, dijelila si radost i sitnice iz dana i sa najmržim susjedima i prolaznicima. Nisi se opterećivala time tko, kada i zašto. Samo si živjela, udisala, uživala. A sad, sad odgađaš život na sve strane, radi bilo čega i bilo koga. Jer živiš u mobitelu. Živiš u onome napisanome, a zaboravljaš da više govori o njima ono izgovoreno i učinjeno. Živiš u iluzijama modernog svijeta na koje smo svi pristali, kako bi bili povezaniji.

A gdje smo sad?

Gdje su sad ti svi prijatelji koje si imala, zašto nitko nikoga ne nazove, zašto se svi isključuju kada vide čije ime stoji iza broja? Zašto zaboga živiš za samo taj jedan poziv i njegove nedovoljno dobre riječi, koje će prevaliti preko usana tek toliko da te i dalje drži u igri? Znaš li, njemu si samo random broj, kao i one ostale koje muva sa strane.. Znaš li, njega zabavlja igra, jer to je jedino što on zna. Znaš li, dok ti odgađaš sebe i plačeš kao Bridget Jones uz tužne ljubavne pjesme i sladunjave filmove, on je ondje negdje s njom, ili čak s njima.

On se smije iskreno i od srca, on živi život onako kako on želi, punim plućima. Dok ti, dišeš napola. Sređuješ se kao za sebe, zapravo izlaziš van čekajući priliku da “naletiš” na njega, da te vidi u punom sjaju, da ga iznova pridobiješ.. Zapravo, sve što radiš – radiš jer se bojiš promjena.

Jer on je baš kao blues…

Opija te svojom tajanstvenošću, svojim snažnim glasom, melankolijom i toplinom. On je tako klasično otrovan, tako spretno šarmantan, tako providno lažan. Ti si sušta suprotnost svemu što on jest. I čemu onda odgađanje života, radi samo jednog prokletog telefona i glasa s druge strane slušalice?

Živi sad, hajde, baci taj telefon u zid ili koš za smeće. Ugasi glasove u svojoj glavi, ugasi emociju koju gajiš uzalud. Pogledaj kroz prozor, sunce izlazi svaki dan kao da se ništa ne događa. Vidiš li ljude kako se zabavljaju, smiju, razgovaraju s prolaznicima, dijele život kroz osmijehe i mrgudanja?

Živi više, voli više, ali sebe najviše. Neka te ne ograničava ta jedna slušalica, taj prokleti telefon i njegovo zvono ili melodija. Stvori si neku novu melodiju, djevojko, onu vedriju.. bez opterećenja i čekanja.

Jer, život ne čeka nikoga.

A prošla su vremena kada si mogla živjeti od sanjarenja i opijenosti bojom njegova glasa..

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari