U redu je prerasti ljude

Svi mi imamo u životu barem jednog prijatelja s kojim smo nekada dijelili sve; trenutke, uspomene, one loše i one dobre, plakali, smijali se, imali interne fore.

Izlazak ne bi bio izlazak bez te osobe. Kava ne bi bila kava. Šoping ne bi bio šoping. Putovanje ne bi bilo putovanje. Imaš novu simpatiju? Trebaš savjet? Trebaš nekog tko će te samo slušati? Znaš dobro koga ćeš zvat’.

Ali što ako se umiješa život?

Da, obično je život taj koji nam poremeti sve planove i natjera nas na drugačiji put, kojim svojevoljno vjerojatno nikada ne bismo kročili. Što je sasvim u redu. Ponekad nas treba bacit’ u vodu, tek toliko da nam se razbistri pogled. Tako se ponekad odvojimo i od najboljih prijatelja. Svatko poprimi svoj oblik, svatko ima svoje ciljeve i ambicije, svatko ima svoj životni put i ponekad jednostavno dođe do točke na kojoj su razlike nepremostive.

Više ne postoje svakodnevna dopisivanja i telefoniranja, popričate eventualno ako se sretnete u gradu i to pitate gdje je i kako je tek toliko da ne ispadnete nepristojni. Više ne dijelite tajne, štoviše već ste i zaboravili koje ste tajne dijelili. Više se ne sjećate ni internih fora ni kuda ste sve išli zajedno.

Kao da to prijateljstvo nije ni postojalo.

Nije li to zanimljivo? Koliko život može biti gorak, a opet toliko sladak.

Sladak, da. Ako smo već primorani razići se od nekoga, to je vrlo vjerojatno s nekim jako dobrim razlogom. Možda nas je ta osoba vukla prema dolje, možda je bila previše toksična. Možda toga nismo ni bili svjesni, ali intuicija nam je govorila da se udaljimo. Možda nas je spajala samo škola ili radno mjesto, a nismo ni bili svjesni da nemamo ništa zajedničkog osim toga što smo prisiljeni provoditi vrijeme zajedno.  Možda je ta osoba odabrala put u kojem se mi sami ne bismo nikada snašli.

U redu je prerasti ljude

Nismo svi za iste stvari.

Koliko je god teško i zbunjujuće izgubiti najboljeg prijatelja, to je možda nešto najbolje što nam se može dogoditi. To nam stvara mjesta za nove ljude u životu, ljude prikladnije nama. Ja na to gledam kao da je život izgrađen od nivoa, levela, kako god hoćete. Svako poglavlje života zahtjeva viši nivo od nas te svaki nivo ima svoje zahtjeve, posljedice, lekcije i pogodnosti.

E sad, neki ljudi rastu brže, a neki sporije.

Što je sasvim u redu, svatko svojim tempom, ali jednom kada ti dođeš na viši nivo života, a tvoj najbolji prijatelj je još uvijek dva nivoa niže, ili obrnuto, to više ne može funkcionirati.

Sa svakim levelom želimo više mira, a manje drame. Od gro poznanika i „prijatelja“ nam ostanu dva ili tri prava prijatelja jer nam više nije problem odrezati nepotrebne ljude iz svog života, koliko nam god dragi bili. Unutarnji mir postane bitniji od tko će što misliti o tebi ili tko će se ljutiti na tebe zbog tvojih odluka.

Tračevi postupno postaju dio prošlosti i shvatiš da je to samo gubljenje vremena.

Draže ti je vikendom otići na piće ili dva i kvalitetno porazgovarati s nekim nego se opijati cijelu noć, a ako i ideš u klub, puno ti je draže biti negdje u kutu na miru nego u prvom redu glumit’ sardinu u konzervi. Shvatiš da problemi zbog kojih bi nekada rezao vene uopće nisu problemi i ako to isto ne shvaća tvoj nekadašnji najbolji prijatelj, ako je još na levelu ispod – mislim da se slažemo da je razilazak najbolja opcija za oboje.

Uostalom, ako počneš gubiti ljude, to je samo dokaz da si spreman za nove i bolje ljude što uopće nije razlog za tugu. Tužno bi bilo da usporiš ili umanjiš svoj rast zbog nekog tko te ne može pratiti u tvom rastu. Budi sretan što si izgubio najboljeg prijatelja koji zapravo uopće nije bio najbolji jer će ti sad život dovesti još boljeg najboljeg prijatelja, a ako izgubiš i tog novog najboljeg prijatelja, opet ćeš dobiti još boljeg najboljeg prijatelja.

Tako da, stvarno nije smak svijeta prerasti ljude i krenuti dalje sa životom. Ionako se sve događa s nekim razlogom pa tako i svaki čovjek dođe i ode s nekim razlogom.

Sve to služi kao filtracija da bismo lakše uočili onog koji ima istu psihološku dijagnozu poput nas, a jednom kad ga nađemo – tek tada shvaćamo što je pravo prijateljstvo.

Djevojka iz okolice Čakovca koja se nikad nije znala ukratko predstaviti pa ću samo napisati da pišem jer volim pisati i jer mislim da imam mnogo toga za reći. Volim i sanjariti, putovati, volim sarkazam te inteligentne, pozitivne i drugačije ljude. Radije biram gorku istinu nego slatku laž i radije biram jednog pravog prijatelja nego tisuću “polovičnih”.

Blizanac po horoskopu pa možete očekivati svakakve teme, sve ovisi koji će blizanac doći na vidjelo tog dana 🙂

Komentari