Ratnica, APortal, Lucia Fonseca

Prije dvije godine negdje u ovo doba, vratila sam se u Zagreb sa sezone najsretnija ikada. Bila sam puna planova i nade za budućnost. Trebalo je samo prezimiti u Zagrebu i nakon toga bi započeo novi život- s boljim mogućnostima, ispunjeniji, lakši… Kao što rekoh bila sam sretna, ali i nestrpljiva…  

Iako je svijet prekrio bijeli pokrivač i zima koja je ulazila u kosti, u mom svijetu je bilo toplo.

Imala sam svoja četiri zida koja su uvijek mirisala na kolače i koje kakve nove kulinarske pothvate, u kojima je smijeh odzvanjao i u kojima su jedan par očiju boje svemira i jedno malo dlakavo klupko sreće sijali toplinom koja je u trenutku rastopila i najveće brige…. Samo je trebalo prezimiti….

Ali onda sam se umjesto na kišnom zelenom otoku koji je nosio neke nove pustolovine i ispunjenje snova, našla na zlatnim poljima Slavonije… Ovaj put je trebalo izdržati samo dva, tri mjeseca.

I dalje je tu bio par očiju boje svemira i malo dlakavo klupko sreće koji su sijali toplinom i ljubavi koja je liječila i one najdublje rane, tjerala najgore strahove…

Samo je trebalo izdržati.

Ljeto je došlo, a moji snovi o nekom boljem životu, budućnosti, obitelji…,  i dalje su bili u fazi čekanja. Ovaj put trebalo je izdržati sezonu. Jer jbg, život je to. Ne ide uvijek sve po planu. Ako su me svi do sada mogli razočarati, pa kako ne bi mogao i taj par očiju boje svemira? Ali za razliku od svih ostalih, one su i dalje bile tu, zar ne?!  Uostalom, znala sam da se za neke stvari treba boriti i da ne mogu sve dobiti posluženo na zlatnome pladnju. Kišni zeleni otok svijetle budućnosti će pričekati još malo. Proći će ljeto za čas, zar ne?!

Ljeto je prošlo i s njim su nestale i oči boje svemira, a s njima i svo veselje, sreća i veliki planovi.

Povratak u Zagreb je bio najbolniji ikada.

Bila sam poražena. Sve svoje nade i snove sam ostavila iza sebe. Našla sam se na dnu s kojeg nisam vidjela povratka. Ništa me više nije veselilo. Opet sam bila na istom mjestu, preumorna za još jedan početak nakon poraza.

Zima je stigla i moja četiri zida su postala najhladnije i najtiše mjesto u svemiru. Nije više bilo smijeha i veselja, nije bilo kulinarskih pothvata koji su me nekoć ispunjavali. Svijet je izgubio boju i okuse… Jedino što mi je preostalo je malo dlakavo klupko čije su oči sada preslikavale moju tugu. Zajedno smo gurali kroz dane.

Dani su se pretvorili u tjedne, tjedni u mjesece, mjeseci u godinu.

Polako i nesigurno moje malo dlakavo klupko i ja smo naučili opet se smijati. I premda moj osmijeh u svojim kutovima skriva tugu, korak po korak digla sam se iz onog ponora u kojem sam se našla. Iako i dalje ne vidim svjetlo na kraju, hodam, borim se… Jer ne znam drugačije.

Doživjela sam mnoge poraze, a ovaj je bio daleko najbolniji, ali nisam rođena da bih odustala. Ovdje sam da se borim i idem dalje bez obzira koliko boljelo.

Ima dana kada se stare rane otvore i tuga i sjećanje na one koji su otišli ne osvrćući se, na lažna obećanja i riječi koje su boljele više od udaraca, me počnu gušiti i ovaj grad i svi ljudi oko mene postanu previše i poželim vrištati i trčati, trčati daleko od praznine koju osjećam, ali  ostajem. Po prvi put u životu ostajem na jednom mjestu. Ne tražim više čarobne zemlje i gradove koji ispunjavaju želje i snove. Sama ih ispunjavam. Polako, puževim koracima, nesigurno i bolno, ali ih ispunjavam. Pustim ponekad suzama da poteku, sklupčam se kao malo dijete i gledam svoje ožiljke kako krvare, ali ne odustajem. Nikad ne odustajem!

Kažem sama sebi da je to samo još jedan od loših dana i da će sutra biti lakše, da će sunce izaći i zagrijati moju promrzlu dušu.

Navučem osmjeh na lice i izađem u susret novom danu i novim prilikama, polako i nesigurno ali tvrdoglavo. Jer sam rođena da budem ratnica, a ratnice ne odustaju. Bore se kroz iscrpljenost, bol i suze. Jer znaju da bez obzira na poraze, bitka još nije završila i samo oni najhrabriji odnose pobjedu.

Moja bitka još nije gotova, i premda me čeka još mnogo poraza, izaći ću kao pobjednica. I jednog dana ću ponovno biti ona djevojka čije oči zrače srećom. A duša mi više neće biti ozebla. Samo polako, korak po korak. I pobijedit ću…

Photo: privatna arhiva autorice

Samo obična cura u potrazi za smislom života. U jednom trenutku stara duša, a već u sljedećem neiživljeno dijete.

“Vjerujem da još postoji magije na ovom svijetu, da priroda liječi sve boljke i da je ljubav najjača sila na ovom svijetu. Vječiti sanjar i nepopravljivi romantičar”

Komentari