Jesi se ikad osjećala kao ispuhana čarapa? Ok, glupa sam. Hormoni i to. Em si bilježnica, em čarape ne možeš ispuhati. Poanta priče je da ta da zadnjih nekoliko dana ludim više no inače. Ako je to uopće moguće. Evo, do prije pola sata sam doslovce mislila da ću završiti na psihijatriji. Zašto, pitaš se? Ma drek se ti pitaš. Ali tu si da olakšam dušu.

Nakon cijele one proklete epizode s „duhovima” meni je sjelo nešto iz guzice u glavu.

Blaž je nekako sumnjivo često počeo raditi prekovremene. I ne samo to. Dolazi doma kasno, smrdi na pastu za zube, slabije jede, odmah nakon što dođe doma odlazi u wc, čak sam ga prekjučer uhvatila kako pokušava isprati nešto crveno s majice. I znaš što, pukao mi je film. Rekoh, kujin sin me vara! I to baš sad kad sam opet trudna. Ali ima smisla. Debljam se ko’ krafna na suncu, živčana sam ko’ komarac u proljeće i zadnji puta sam obrijala noge tjedan dana prije mora. Da, bila sam polu-dlakava na plaži. Imam jednu teoriju, a to je da ako ja ignoriram nešto i glumim da ne postoji, onda sigurno i ostali to rade.

Znači, u posljednje sam vrijeme bodljikava živčana krafna. I na nekoliko trenutaka, ali samo nekoliko, pomislila sam da shvaćam zašto me vara. Onda sam otišla u kupaonicu, umila se, ošamarila i uključila osvetoljubiva kuja mod.

Moj plan da ga uhvatim na djelu provela sam u djelo jučer.

Nazvala sam cure, cmizdrila im i nakon što smo sve skupa zaključile da mi je muž đubre koje treba ubiti, krenule smo u akciju. Maloga sam ostavila kod svekrvopije. Zlato mamino je protestirao sve dok mu stara podmukla baba nije uvalila novčanicu od pedeset kuna, tri litre sladoleda i žlicu. Došlo mi je da joj glavu otkinem, ali trebala sam sat vremena i možda alibi. Da, sad mi je tek došlo iz u tu moju mutavu glavu da sam trebala alibi. E jebi ga.

Alibi ili ne, četiri živčane babe krenule su u osvetnički pohod. Nismo imale plan, a bome nam ni nije trebao. Živimo u selendri. Sve ulice doslovce prođeš za pola sata autom. I taman kad se rasprava u autu pretvorila u razgovor o filmskoj otmici, hop! Ugledale smo naš auto parkiran iza ćevapdžinice.

Ko’ pravi strvinari, parkirale smo auto iza raskrižja i krenule tražiti Blaža.

Katica ko’ Katica (pošto je već imala dva pelinkovca u dupetu) odluči zagurati krastavac u auspuh na Blaževom, pardon, našem autu. Prošlo je prokletih deset minuta prije nego li sam uspjela toj pijanoj budali objasniti da će sjebati mene, a ne Blaža. I dok smo se mi budaletine prepirale, Tonka primijeti Blaža kako izlazi iz ćevapdžinice i nosi vrećicu. Skočile smo iza prvog grma kao prave selske Ninje.

„Jebem mu sve po spisku. Ne vara te s nekom droljom! Vara te s ćevapima!”

Čim je Željka to rekla na glas, u meni se nešto prelomilo. E stara moja, da sam u tom trenu mogla birati između prevare s drugom ženom ili prevare s hranom, još bi mu i donijela onaj prokleti rep da ga zabije nekoj drugoj u guzicu. I naravno, ali naravno, hormoni popizdili. Čim je počeo jesti polako smo se šutke vratile do auta i krenule doma. Nisam se bojala da će nas vidjeti jer moj Blaž kad jede, taj se ponaša kao anakonda. Odmah mi je bilo jasno zašto ne jede, zašto kasni i zašto trči na wc čim dođe doma. A bome mi je bilo jasno da ne pere ruž s majice, već kečap ili nekog vraga sličnog.

Cure su me ostavile doma i znala sam da imam nekih dvadeset minuta mira.

A zašto bi Štefica tih dvadeset minuta potratila na smirivanje živaca?! Zašto, kad je Štefica budala. I ajd’ me pitaj što sam napravila. Naravno, osvetnički pohod. Nećeš ti meni jesti ćevape dok ja kurim piletinu doma. A, ne, ne. Prvo sam prigrijala varivo i u njega uredno nasipala sav vražji laksativ koji mi je doktor prepisao jer sam se začepila kao wc nakon našeg malog, sunce mamino. Onda sam nazvala svekrvopiju i rekla da ćemo doći po maloga sat vremena kasnije no što smo se ranije dogovorile. Mislila sam si, možda mu uvali još pedeset kuna pa si i kupim nekakve nove gaće. Na kraju sam namazala vražju wc dasku friškim habanero feferonima iz vrta. To govno peče dok ih samo gledaš.

I dolazi moj Blaž doma. Ja fino servirala varivo i upalila mirisnu svjećicu.

Znam, jebena romantika uz varivo, al’ sam se nadala da će pripisati sve hormonima, blaženi bili. A onda sam krenula tuliti kao da je smak svijeta. Blaž nije imao druge opcije nego staviti u usta barem jednu žlicu. Gad ćevapojedni. Pojeo je cijeli vražji tanjur. Tome se nisam nadala. Laksativ je počeo djelovati toliko brzo da nisam imala vremena ni za razmišljanje. Kad je otrčao u kupaonicu i za par sekunda počeo vrištati kao manijak, jedino sam imala vremena baciti varivo kroz prozor.

Da, sad sjedim u prokletoj čekaonici jer je Blaž od jučer na bolovanju. Previše laksativa i spaljena jaja. Draga bilježnice, jesam li loša supruga?

P.S. Ajde, barem me više ne vara s ćevapima. 

Sve zgode i nezgode šašave Štefice čitajte OVDJE. 🙂

rođena je 1987. godine u Zaboku. 2015. godine završava Strukovno i umjetničko učilište Zabok smjer grafičkog dizajna. Iako je cijeloga života pokazivala ljubav prema pisanoj riječi, prvi roman je napisala sa dvadeset godina. Sedam godina kasnije, 2014. godine objavljuje prvi roman, psihološki triler „Štorka“ u privatnoj nakladi. Roman je ubrzo zadobio simpatije publike i kritike, te je 2017. godine dobio i drugo izdanje. 2016. godine objavljuje horor „Durgina kuća“. 2017. godine objavljuje nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“, a 2018. godine objavljuje jedan od svojih prvih napisanih romana, SF triler „Dedivinacija- Nacija psihoze“. Članica je „Hrvatsko zagorskog književnog društva“.

Osim romana, Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“, kratke priče i članke za „APortal“ i vodi satirični blog pod nazivom „Blogodakanje“. Osim pisanja Jelena se bavi ilustriranjem i slikanjem, te je do sada imala nekoliko samostalnih izložba slika. Svoju ljubav prema umjetnosti upotpunjuje sviranjem bas gitare i klavira.

Komentari