Onome kojeg ću tek zavoljeti

Htjela sam ti napisati priču o ljubavi. Bezuvjetnoj. Onoj što živi kroz eone i opjevaju je u hiljadama pjesama. Htjela sam da znaš da postoji takva ljubav i da je možeš doživjeti.

Htjela sam da riječi iz mene teku. Divlje i neobuzdane. Da budu čista emocija. Da svaki opis ima u sebi toliko divote. Jer to je ljubav zar ne? Ona je najljepša sila u svemiru.

Ne vidiš je, ne čuješ je, ali za nju i gineš ako zatreba.

Htjela sam ti pisati o njoj, u svom njenom sjaju, ali onda sam zastala. Moram prvo naučiti bezuvjetno voljeti. Moram prvo naučiti biti ljubav, da bih ti mogla pričati o njoj. Moram prvo posegnuti u svoju nutrinu, polijepiti sve ono hiljadu puta razbijeno na milijarde komadića i zlatom oslikati rubove, da bih ti mogla reći:

Hajde, ne boj se, prođi lagano prstima po svim tim rubovima. Osjeti me. Osjeti svaku tu krhotinu i suzu i način na koji je nastala. Prijeđi po svim dijelovima duše, baš tamo gdje je pukla. Tamo gdje je sad krasi zlato. Tamo gdje sam u svojoj slabosti naučila biti najjača. Ne boj se.

Sve sam to ja. Naučila sam se voljeti. Sebe.

Ovakvu savršeno nesavršenu. S tisućama ožiljaka i sjećanjima na milijarde prolivenih suza.

Sa svim svojim jedva čekanjima i svim onim “Možda, jednom, on i ja…” I sa svim onim spoznajama – “Ali eto ipak ne. Ne mi. Ne postojimo više mi.”

Sa svim onim sjetnim pogledima, pokidanim prstima, koje sam toliko trgala i slušala kako zglobovi pucketaju. Sa svim onim satima kada nisam znala ni tko sam ni gdje sam, jer sam mislila da sam vrijedna samo kad sam u paru. S nekim tko isto tako nije znao tko je.

I onda kad sam mislila da se vrijednost žene važe kroz njene ljubavi. Kroz njene duge godine s nekim. Kroz sav veš koji je oprala i ručkove koje je skuhala i sve svađe koje je otrpjela i sve one intimne trenutke kad nije uživala, ali se pravila da je, jer je mislila da tako treba i da slatki okus ljubavi, ponekad u ljubavi izostane.

Sve do trena dok nisam naučila da me baš briga za tuđa očekivanja. Tračeve susjeda i mamino prigovaranje kako joj je vrijeme da nuna unuke. I za one društvene norme po kojima sam podbacila, jer nisam odradila tu svoju presvetu dužnost supruge i matere. Što sam se udostojila biti samo žena i još si dala za pravo ići učiti što je to ljubav, kako se ona to osjeća, kako se daje i najvažnije – kako se sebe voli.

Ma zaista, odakle mi pravo na tu ludost?

Onome kojeg ću tek voljetiSvi bi me voljeli da sam samo bila normalna i obična, ma što god to značilo, i radila sve po nekim tuđim pravilima. Ali eto nisam, jer sam se sebi zavjetovala na ludost. Na jedinstvenost i želju da živim ispunjeno i sa strasti. Da se budim i liježem s osmijehom na usnama i nadom u srcu. Da imam toliko vjere i hrabrosti i snage u sebi da mogu ako treba golim rukama i brda pomicati.

Iz inata svima koji kažu da se ne može biti tako sretan, da to jednostavno ne postoji… krenula sam na to putovanje upoznavanja sebe, pa shvatila da to više ne radim iz inata, već da bih imala dokaz kako bezuvjetna, apsolutna, savršena ljubav postoji. Teče kroz sve nas, samo kad joj dozvolimo.

I znam da mi neki i dalje ne vjeruju. Znam da čekaju da vide kako ću podbaciti, kako ću se razočarati, kako ću se “vratiti na staro” a zapravo na njihovo, ali to se neće dogoditi. Jer želim nastaviti tim putem čiste radosti. Želim biti žena koja voli sebe dovoljno da može realno znati za koji je odnos spremna a za koji nije. Da može onom koga zavoli, dati sve najbolje od sebe, bez očekivanja da je on usreći, jer ona će htjeti usrećiti njega. Sebe usrećiti, biti sama sebi izvor radosti, to zna sama, to joj je kao disanje. To bi zapravo svakome trebalo biti normalno.

Ali mi to ne radimo. Ne volimo se. Ne startamo s time.

Mi tražimo od onog drugog da nas usreći. Mi samo tražimo i sisamo energiju i pažnju i onda se čudimo kad onaj kome bismo trebali dati svijet, od nas pobjegne, iscijeđen i razočaran. Jer smo mu na leđa nabacili teret vlastite sreće, za koju se nismo znali izboriti sami.

I onda nam on, tako slomljen i iscijeđen, još bude kriv za raskid. A sve samo zato jer se sami nismo znali voljeti.

Pa mi vi kažete da ne znate zašto se raspadaju veze i brakovi. Pa eto, zbog toga. Jer u njih mnogi ulaze s figom u džepu.

A ja to ne želim. Ne želim da itko teret moje sreće nosi na svojim ramenima. Moja je sreća moja odgovornost. A bez nje nema ljubavi. Ne one prave, ne one bezuvjetne, ne one o kojoj se eonima pjesme pjevaju.

A ti, ti moje najdraže, ti zaslužuješ takvu ljubav. I prvo trebaš sebe tako voljeti. Sve ostalo… dođe lako.

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari