Postoje divljine nikad otkrivene

Postoje divljine nikad otkrivene. Postoji verzija nas koja čeka da izađe na svjetlo dana.

Postoji strast i ljubav, ona iskrena prema životu, koja nas gura dalje.

Postoje strahovi, koji nam zamagle oči i stopiraju nas. Postajemo vlastite sjene, smrznemo se na mjestu, bojeći se mišljenja okoline, a ponajviše onoga što ćemo misliti sami o sebi ako napravimo korak dalje.

Smatram da nam teže pada prihvatiti vlastitu percepciju sebe, pogledati sebe u ogledalo i otkriti si kako se nosimo s uspjesima i padovima.

Priznati si sve loše i tamne strane, priznati tko smo zapravo kada nas nitko ne gleda, kada ne ovisimo o tuđim postupcima ili osjećajima.

Postaješ li tad ono što si htio, izvor radosti i dobrote? Postaješ li tad netko sebičan, okrenut daljnjim uspjesima uz gaženje drugih? Bojimo li se postati ta loša verzija pa zato radije stagniramo?

Čak i onaj tko poznaje sebe, onaj koji zna što radi iz čiste ljubavi, a što radi ega, može zastraniti na istome putu ka otkrivanju sebe.

Dvosjekli mač je, sve što radimo, mislimo i osjećamo.

Hoće li mi se svidjeti neka buduća verzija mene? Hoću li njome izgubiti sve već znano, izgubiti bližnje?

Recepta za uspjeh nema. Jedno je sigurno, a to jest da ništa nije stalno, osim promjena koje dolaze kao valovi, svaki dan iznova i iznova naviru ka nama. Kako se nosimo i kako ćemo se nositi s njima, na nama je.

Možda su tu kako bi otkrili dobru verziju sebe, možda nas gurnu preko ruba da otkrijemo kako nismo toliko različiti od onih u koje smo upirali prstom nekoć.

Nije na sudbini, nije na davno zapisanome, na nama je. Bojati se nečega što ne postoji, nekoga tko ne moramo postati, znači ne živjeti. Ostavljati i skrivati sebe za neke bolje ljude, neke bolje prilike, neke nove dane, pucanj je u prazno, traćenje talenata, emocija i života koji smo dobili.

Jedno znam, rođeni nismo da stagniramo, rođeni smo da rastemo, da se stopimo s promjenama, da iskusimo. Ne možeš zaslužiti ili dobiti ono najljepše, ono sanjano, ako prethodno ne prođeš ono ružno, ono što vuče na dno. Jer tek tad, znat ćeš cijeniti sebe i druge, znajući kolika je cijena koju si platio da bi došao ondje gdje trebaš i želiš biti.

Potrudi se da na tome putu ne ostaneš sam, iako je svaki čovjek otok sam za sebe, život je tu da se dijeli, da se međusobno nadopunjujemo.

Potrudi se da cijena svega ne budeš ti, tvoje zdravlje, tvoj duh. Ne daj vremenu da se izgubiš, otmi se dojmu da se sve stigne.

Jednoga dana, isto ćemo skončati svi, jednoga dana bit’ će kasno ostvariti sebe.

Postoje divljine koje pripadaju samo tebi. Nitko osim tebe nema pravo na njih. Otkrij ih kako bi iznova pronašao sebe.

Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.

Komentari