Tko vas je odgajao?

– Znaš, meni je zapravo najteže bilo prihvatiti činjenicu da se ovdje ljudi ignoriraju. Ono, da će ti rijetko odvratiti pozdrav i da će te gledati kao da si pao s Marsa ako se prvi javiš. – pričala mi je prijateljica koja je poput mene, došla iz manjeg mjesta studirati u novi grad, sredinom prve godine faksa dok smo pile kavu i bile okružene nepoznatim ljudima.

– Ono, nije da ćeš ići od stola do stola i javljati se ljudima ali nekakva doza poštovanja prema radnicima ili makar starijim ljudima, toga kao da više nema – komentirala je.

Gdje je nestala kultura?

Gdje su nestali osmjesi, neobavezni komplimenti, susretljivost i pristupačnost?

Još u vrtićima nas uče četiri čarobne riječi molim, hvala, izvoli, oprosti, pa kako je onda moguće da upravo njih najmanje čujemo?

Ljudi često zaboravljaju da najmanje sitnice uljepšavaju ljudima dan i da lijepa riječ može ostati urezana u nečije sjećanje a ne košta ništa.

Možda je klišej, ali probaj umjesto nadrkanog pogleda prema prodavačici uputiti joj koju lijepu.

Jedno „kako ste, ima li puno posla danas?“ nekome može značiti, samo probaj.

Najviše se iznenadim u svakodnevnim situacijama, primjerice, u gradskom prijevozu kada vidim hrpu odraslih ljudi koji se neće dignuti sa mjesta starijim ljudima. Ili onima sa prtljagom jer se to očekuje od mlađih. Nije poanta u mladima, poanta je u difuziji odgovornosti jer će uvijek netko drugi preuzeti odgovornost. Ne daj Bože da vi budete ti koji se morate ustati i ustupiti mjesto.

Da postoji mjerač empatije naše društvo bi sigurno bilo ispod prosjeka. Jer izgleda da nitko više ni ne razumije samo značenje toga pojma. Uvriježeno je da se stopiš s masom i ne iskačeš. Ni pod koju cijenu. Jer ako deset ljudi nije stalo i pomoglo starici s vrećicama zašto bi mi bili jedanaesta osoba? Da se trebalo pomoći sigurno bi to učinio netko prije nas, logično.

Odgoj modernog egocentrika

Nedavno sam imala potrebu riješiti se viška odjeće koja se samo gomila u ormaru. I prvi komentari oko mene bili su: „prodaj to, zaradit ćeš“ dok meni nije bilo ni na kraj pameti prodavati odjeću koja je nošena. Čije sam komade i ja dobila na poklon. Sama činjenica da je nekolicini prva misao odmah izvući korist iz neke akcije prilično me zabrinula.
Tko vas je odgajao u takvom duhu da se misli samo na sebe? Da se okreće glava oko problema koji se događaju u susjedstvu? I na koje se može pravovremeno utjecati?

Tko vam je usadio u glave da je normalno cijeniti ljude prema društvenom statusu i imovinskom stanju umjesto prema tome kakva je osoba?

Na koga ste se ugledali da vam je životni cilj nestao negdje na petoj čaši u zadimljenom klubu?

Pomislite li nekad da se nitko ionako već sutradan, nakon vikenda neće sjećati vaše markirane odjeće koja vas u vašoj glavi čini bitnima?

Vjerojatno ne pomislite jer vama je dobro. A kad je čovjeku dobro ne razmišlja baš o razlozima. Bitno da sve štima. A u nekom drugom svijetu možda u odgoj ponovno uđu vrline. Vrline poput skromnosti, poštenja, povjerenja i dobrote, pa će čarobne riječi ponovno postati nešto čega se ne treba sramiti.

Studentica sociologije/etnologije i antropologije, zamijenila zelenu ravnicu sa kamenom, kršem i maslinom (a najviše plažama i prekrasnim morem).
Mijenjam sve zimske pulovere i snjegoviće za 30 u hladu, pijesak pod prstima i vječno ljeto. Također, pišem, čitam, scrollam, lajkam, taggam, fotkam, a najviše obožavam provoditi vrijeme s ljudima koji čine da zaboravim virtualni svijet.

Komentari