Kao svako dijete jeseni, zanesena sam plesom paperja i tišine. Maštam. Boje mi razlivaju horizonti i nepoznate vizije stvarnog života. Po koži mi lete jata usplahirenih tetrijeba i šapuću snove.

Volim oktobar.

Rođena sam jednog kasnog, oblačnog oktobra i od tada mu se nježno povjerim svaki put kad stigne. Povjeravam mu tanane želje mog postojanja i težnje mog jesenjeg srca. Uvijek mi se vrati. Uvijek ga čekam. Između sna i jave lelujam oduvijek. Tako i on, između ljeta i zime plahti i doziva. Priprema, očekuje najavljuje. Boja mi svijet i ulice. Priprema mi cipele za nove puteve i tabane za nove ceste. Lelujamo.

“Daj sve što imaš”, šapuće mi vjetrom i ja slušam. Dajem. Upijam. Vjerujem.

Samo ako daš-imaćeš, kaže. Samo ako vjeruješ-opstaćeš, kaže. Samo ako voliš-postojaćeš. Tako znam da imam, da opstajem da postojim.

Ponekad mi zlatno runo njegovog dolaženja pomuti razum i čujem mirise. Čujem boje kako pričaju, vidim emocije kiša. Tijelom mi galopiraju stotine divljih kopita i razlivaju se ravnice. Stvaram. Tada umjesto zimnice pripremam strast, volim kamenje i upijam svjetove. One okom nevidljive, rukom neopipljive. Gubim se i tražim, izgrizem se po dubinama i lutam.

Želim. Volim. Nestajem. Brišem se i crtam.

Volim oktobar.

Volim oktobar

Jednom davno, kad sam sa tatom čekala dunje upijala sam leptire kojih odavno nema. Nema ni njega, no oktobar dođe svaki put. Tim leptirima se vraćam kad poželim da oživim zaboravljene magije. Puštam ih iz glave da me ponesu u smjeru beskraja i vjerujem u besmrtnost.

Nema nekih dragih lica, ramena i slika koje sam putem brisala i gubila, ali ima snova-svaki put.

Nema nekih osmijeha iz djetinjstva koje sam voljela. Nema priča iz starog šporeta na drva i mirisa pečenog hleba. Nema smežuranih ruku u plavoj metalnoj šerpi i šala od crnog tila. No, oktobar dođe svaki put.

Volim oktobar.

Ne zato što mi govori što sam putem izgubila, nego jer me podsjeća što imam. Ne zato što bi budi sjećanja prošlosti, već što mi osmišlja budućnost. Što je tka bojama i što mu vjerujem. Što mi priča gdje sam bila i gdje mogu da stignem. Što mi renovira unutrašnjost, struže korove i liječi.

Volim oktobar.

Volim slobodu dodira i misli. Volim kad mi dah zaluta do njegovih usana pa tamo oživi. Volim način na koji me voli i na koji me vidi. Lako je gledati, rijetki vide. Lako je voljeti, rijetki vole.

Onako kako ja volim oktobar i njega, onako kako mene voli oktobar i on.

Obojici pripadam bez uslova. I jednom i drugom je najvažnije da budem srećna. Budem, često samo budem.

Ako sam došla sa oktobarskim kišama, jednog dana taman pred svitanje samo da bi me on volio-ne tražim ništa drugo. Ako sam udisala jesenjim zrakom plavičaste magle i strepnje samo da bih bila voljena-moje je postojanje već pronašlo svrhu.

Oktobar me uvijek podsjeti na radost. Zazvuči mi smijehom, dunjama i snom. Oživi mi usnule arterije i prokrvi me svemirom. Uvijek je sve u redu. Uvijek je sve na svome mjestu-i kad ne vidim.

Volim oktobar.

Ako bih mogla da budem bilo što drugo na svijetu-bila bih zemlja. Plodna, snažna i postojana kroz vječnost. Bila bih zemlja, rodna i voljena, mogla bih da dam smisao svemu i da trajem.

Bila bih tvoja. Ako bih mogla da budem bilo što na svijetu, bila bih nešto tvoje. Uvijek sam se rađala samo da bih ti pripadala.

Volim oktobar i tebe. Uvijek kad ste tu-sve je tu.

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari