Život u balansu – stvarnost ili iluzija?

Može li se živjeti u stanju dobokog unutarnjeg mira, prisutnosti, bezuvjetne ljubavi i tihe, nepresušne radosti unatoč svakodnevnim izazovima?

Da! Apsolutno da!

Ne znam jesam li ikada ijedan svoj tekst započela ovako strastvenim odgovorom iza kojeg slijedi uskličnik, ali ovaj put je taj „da“ izišao iz mene i prsti su mi sami od sebe poletjeli tipkovnicom. No, taj odgovor istovremeno ne podrazumijeva da se do toga lako dolazi, da je takvo stanje samo po sebi razumljivo i ne zahtijeva fokus ni poprilični trud. Kao ni to da kad se jednom dostigne, zauvijek ostaje takvim i mi dalje plovimo mirno i bez životnih izazova.

Što uopće mislim pod time kad govorim o životu u balansu?

Balans, ravnoteža, nazivam ga i životom u zoni, u strujanju, visokoj vibraciji i slično je za mene osjećaj istinske povezanosti sa životom. Kad smo prisutni ovdje i sada, kad u sebi možemo osvijestiti duboki mir neovisno što se ustvari događa oko nas, kad ne dišemo plitko i ne reagiramo automatski. Kad nam se pojavljuje svijest o tome da je sve u redu, čak i kad postoje razlozi izvana koji u plošnoj slici svijeta govore da ništa nije u redu. Kad je u nama tiha, sveprožimajuća i tinjajuća radost i svijest da je svaki tren dragocjen. Kada ne ulazimo u drame i sukobe, ne gubimo se u slijepim ulicama, imamo snage, inspiracije i vjere u sebe i život, osjećamo zahvalnost za ono što i kako jest, djelujemo iz autentičnog dijela bića i slično.

Osoba koja postigne ovo stanje, na jedan se čudesni način mijenja energetski, odnosno ulazi u izmijenjeno stanje svijesti koje je vidno različito od onog gdje ljudi reagiraju i žive automatski, po naučenim ili naslijeđenim obrascima, idejama i tako dalje. I samim time utječe na druge ljude, okolnosti i prilike što na kraju dovodi do manifestacije one poznate krilatice: Kako iznutra, tako i izvana.

Kada smo u zoni, balansu, povezani sa sobom, nesvjesno odašiljemo energiju koja privlači ono što nam je slično.

To i dalje ne znači da će baš uvijek i svugdje sve teći glatko i bez ijedne zapreke te da će nas život samo tako propuštati do cilja (iako će sve stvarno biti mnogo jednostavnije i ispunjeno nekim čudesnim intervencijama, u to sam se uvjerila bezbroj puta), ali znači da ćemo često izbjeći gubljenje energije i život u niskim vibracijama. Vibracijama jada, srdžbe, ljutnje, žaljenja, omalovažavanja sebe i drugih, straha i tako dalje. U balansu nas primjerice neće tek tako izbezumiti automobil koji nam je oduzeo prednost na cesti niti ćemo tom događaju pridavati preveliku važnost. Čim se to dogodi, otpustit ćemo tu situaciju bez mnogo osvrtanja, čak se možda i zahvaliti da smo na vrijeme reagirali i da nije došlo do nekog većeg problema.

Van balansa nastaje kaos

Ukoliko nismo u balansu, moguće je da se počnemo ljutiti, opirati, psovati, da još narednih sat vremena u glavi vrtimo scenu u kojoj vizualiziramo tragediju koja se mogla dogoditi, čime ne samo da produbljujemo dramu, nego i gubimo snagu koja nam je potrebna za tolike druge stvari. Tom vibracijom dotičemo i druge ljude (sjetimo se samo kako se osjećamo nakon susreta s osobom koja se neprestano na nešto žali, sve osuđuje, ništa joj nije po volji, govori ružno o drugim ljudima ili sebi samome…) i sve zajedno naš cijeli dan vodi najčešće u katastrofu ili puko preživljavanje gdje imamo osjećaj da nas nosi vodena bujica u kojoj svako malo izronimo da bismo uhvatili zrak i ponovno potonemo u borbu.

Takav život ne samo da je iznimno naporan, već nas i odvaja od našeg istinskog, praiskonskog stanja koje nam pripada i na koje svi imamo pravo – stanja mira i radosti, djetinjeg čuđenja i zaigranosti, onog stanja koje počinje izlaziti iz nas i obavijati nas kad smo u balansu.

Tu je također prisutno i nešto vrlo interesantno.

Kad smo izvan balansa, kad se osjećamo žrtvom, kad smo u strahu, beznadni, umorni i shrvani, ljudi i okolnosti koji bi nam mogli pomoći da se izvučemo iz tog zagušenog stanja nas jednostavno ne mogu pronaći, a ni mi ne možemo pronaći njih.

Čak i ako se stvarno trudimo, činit će nam se da ih nigdje nema. To je zato jer rezoniramo na različitim vibracijama i jednostavno se „ne vidimo“.

I to je još jedan razlog zašto negativno uzrokuje samo još više negativnog, a pozitivno samo još više pozitivnog. Čak i oni ljudi koji ne zalaze u područje duhovnosti i tema koje su povezane s osvješćivanjem sebe i svijeta, sasvim jasno opažaju ove stvari. Ako smo zbog nečeg ljuti i ogorčeni te u tom stanju krenemo kroz dan i otresamo se na svijet, gotovo ćemo bez iznimke upasti u neku konfliktnu situaciju, za nas će se zakačiti netko u tom trenu sličan nama i na kraju ćemo imati osjećaj da nas je pregazio kamion te da je ovaj svijet najgore moguće mjesto, a sve i svi je protiv nas.

Poznato?

Prije negoli napišem što ja činim da bih bila u balansu, moram napomenuti da balans kao takav kod mene ima nekoliko nivoa. Jedan je ovaj koji sam opisivala i on je najpostojaniji i najprisutniji. To je taj osjećaj tihe, sveprožimajuće prisutnosti i povjerenja u život.

Recimo, ako imam zakazanu neku obvezu i dođem na vrijeme, a zamoli me se da nekoliko minuta zbog nečega pričekam, zahvalim se u sebi na pruženoj prilici da u tih nekoliko minuta budem sa sobom. Dišem. Maštam. Izvadim knjigu ako je imam u torbi (a gotovo uvijek imam), napišem neku lijepo poruku nekome koga volim i slično. Ako sam s djetetom, recimo u čekaonici kod liječnika, gledamo i komentiramo sličice i crteže koji se ondje nalaze, pričamo, uzmem ga u krilo i mazim i slično i na taj se način povezujemo. Jako često u takvim situacijama primjećujem da ljudi reagiraju drugačije. Ljutito. Osorno. „Kako mislite da pričekam! Rekli ste da dođem u 15 sati!“. Ponekad ne kažu ništa, ali njihov izraz lica odaje negodovanje. Ljuti su.

Svijet se u njihovim glavama urotio protiv njih.

Nestrpljivi su. Nemirno hodaju gore dolje i kucaju na vrata da provjere jesu li na redu iako su zamoljeni malo pričekati. Time iritiraju osobu s kojom trebaju ostvariti neki vid suradnje i sve zajedno vodi u jednu nemirnu priču. Zatim dođu kući i prepričavaju ukućanima kako je sestra u ordinaciji liječnika grozna osoba, časteći je raznim imenima, na kraju čega ponovno nastupa osjećaj pregaženosti, nemoći, nedostatka elana i to ne samo za njih same, već često i za ukućane jer se vibracija ljutnje, bijesa, jada i frustracije proširila i na ostale, kao i na cjelokupnu atmosferu u domu.

Mir u sitnicama

Ta tiha, prožimajuća prisutnost i povjerenje su prisutni kad šetam prirodom, pijem sama kavu u kafiću što obožavam, pišem primjerice ovaj tekst (pri čemu mi je stišan ton na mobitelu i pozive ću obaviti kasnije jer me svaki od njih izbaci iz vibracije koja mi je potrebna da bih iz dubine sebe prizvala ono što želim napisati), zatvorim oči i pomirišem kosu djeteta ili čovjeka kojeg volim, kad kuham, kad držim nastavu, kad hodam ulicom (što primjećuju i prolaznici pa mi se ponekad iz čista mira osmjehnu ili mi poklone neki lijepi dio sebe koji ne znam objasniti, ali ga znam osjetiti na način da mi je nečije kratko prisustvo, pa makar i u prolazu, uljepšalo dan), kad vozim automobil, kad čekam u redu kao što sam maloprije spominjala, kad samo sjedim na balkonu i gledam nebo i tako dalje i tako dalje.

Inspirativni trenuci!

Zatim se unutar te prisutnosti povremeno jave snažne senzacije koje ja zovem procjepi. To je intenzivno stanje, mnogo snažnije od opisanog, pojavljuje se poput bljeska i potpuno nas obuzme, protrese, osvježi, inspirira. U tom stanju često napišem neki status ili misao, obratim se nekome s kime se dobro razumijem i komuniciramo u nekom neobičnom fluidu, izvan standardne komunikacije, a jasno je sve da ne može biti jasnije, osvijestim neku ideju, često i sasvim ludu, zavrtim se oko svoje osi, potrčim, poludim od sreće! Ponekad su procjepi mirni, ali iznimno duboki uvidi gdje mi se javi rješenje nekog problema, osvrt na neku situaciju i slično. Sve to čini život iznimno zanimljivim, na način da imate osjećaj kako se svaki dan iznova rađate, kako se svemu veselite i kako ništa zapravo ne prolazi, već samo neprestano dolazi.

Kako postići stanje balansa?

Hm. Recimo da mi je trebalo desetak godina intenzivnog, svakodnevnog traganja i još dvadesetak godina malo manje intenzivnog. To je tema za neki drugi tekst koji ću jednom napisati. I to traganje i dalje svakodnevno traje i zahtijeva svakodnevni fokus. Najvažnije je, rekla bih, pogledati iskreno u sebe i prihvatiti ono što vidimo širom otvorenog srca, uma, duše. Prihvatiti pod cijenu svega, ali prihvatiti, a potom smoći snage to iznijeti pred sebe i reći sebi: U redu, to je to i tako je kako je. Prihvaćam, grlim i volim. Idemo vidjeti što mogu učiniti da volim još jače? Da grlim još čvršće, da sastružem sloj po sloj straha i zatim nanosim sloj po sloj ljubavi. Moje je prirodno stanje radost. Ako sam neprestano u strahu i stisnutom stanju svijesti, u borbi, ljutnji, zamjeranju – nešto ne činim dobro. To nije moje prirodno stanje i treba ga transformirati u nešto drugo.

Dug je to i bolan proces, ali vrijedan svakog koraka.

Što činim da ostanem u balansu?

Mnogo toga. Odabirem svjesnom namjerom iskustva koja me hrane nadom, ljubavlju, radošću. Svaki dan iznova. Naučila sam s godinama da je jutro eliksir moga dana. Ako jutro započnem na način da sam nježna i blaga prema sebi, ako jutrom makar i na desetak minuta uronim u sebe i povežem se sa sobom, dan će teći u toj vibraciji i bit će mnogo češće ispunjen radošću, nego nečim drugim.

Uvijek će biti izazova i to je neminovno. Ali mi ćemo se na drugi način nositi s njima. Automobil koji nam je oduzeo prednost, red u banci, autobus koji nam je pobjegao pred nosom, sestra u ordinaciji koja kaže da malo pričekamo iako smo došli na vrijeme i imamo još milijun obaveza nakon toga…sve nas to tada neće uvući u vrtlog drame i sukoba, već će nam pružiti priliku da to mirno propustimo kroz sebe i sačuvamo energiju te je usmjerimo u nešto drugo. Nešto drugačije. Nešto lijepo i kreativno.

Naravno da ima situacija u kojima ispadnemo iz balansa i slomimo se.

Ma koliko god bili osviješteni, gotovo je svakome od nas poznat taj trenutak. Meni se događa ako se predugo, nekoliko dana uzastopce recimo oglušujem na poziv duše, na način da primjerice radim neki posao. Obično prevodim, i to satima i danima kako bih završila u roku, i uvjerim se da sada nemam vremena ni prostora za otići na trčanje. Čitati ili pisati sebi za dušu, okupati se u kadi punoj pjene i tako dalje, a duša vapi za time i čeka me. Ili ako govorim „da“, ako osjetim „ne“, ako se identificiram previše s dramama drugih ljudi i ne postavim štit (Kako postaviti štit da bismo se zaštitili od energija drugih ljudi? – još jedna zanimljiva tema za budući tekst) i ako općenito duže vremena ne činim ono s čime rezonira moja duša.

Putovanja

To s dušom je individualno i svatko od nas zna kada se osjeća „kao kod kuće“, što je to što nas čini divnima, zaigranima, prisutnima, radosnima, ispunjenima, svojima. Za mene su to također i putovanja, zato svaku moguću priliku koristim da nekamo otputujem, a imam i dogovor sa sobom da od honorara koje zaradim, kad god je moguće, dio odvojim za neko putovanje i to na način da ga odmah uplatim kako kasnije ne bih mogla naći ispriku da nemam vremena ili sredstava za odlazak na put.

Tako u gotovo svakom trenutku imam u vidu neko, makar i kratko putovanje i sama me pomisao na to ispunjava srećom i daje mi snagu za svladavanje raznih izazova koje mi život priprema. S vremenom sam naučila prepoznati trenutak koji me približava izlasku iz balansa i svjesnom namjerom ga pokušavam spriječiti. Znak da nešto nije u redu i da ću izići iz ravnoteže se najčešće pojavljuje u obliku nemira. Kad počnem osjećati unutarnji nemir, jenjavanje inspiracije i općenito nedostatak snage, znam da idem protiv sebe i da odmah moram učiniti nešto po tom pitanju dok nije prekasno. Tada vrlo često svjesno iskoračim iz onoga što radim i zakoračim u nešto što rezonira u skladu s mojom dušom.

Manipulacija uma

Ljudi su se kod ovoga skloni prikloniti manipulaciji uma gdje ih on uvjerava da ne mogu sada učiniti ništa za dušu jer je ono čime se bave trenutno najvažnije. (Ističe rok, što će mi reći šef, kako da sad uživam, a gori mi pod nogama, ne mogu se sada ni na što koncentrirati, osim na ovu katastrofu koja me zaposjela, lako tebi govoriti, ne znaš ti kako je meni itd…). I moj je um meni nekada isto to govorio i također sam mu vjerovala i upadala u njegove zamke. No, to dovodi do totalnog disbalansa i pucanja po šavovima, a vjerujem da za posljedicu ima i mnoge teže stvari, poput zdravstvenih problema, narušenih odnosa i mnogo drugoga.

Na kraju ću samo reći da je ovo jako opširna tema i o njoj bi se moglo govoriti danima.

Važno je da nikada ne zaboravimo da je životna radost naše prirodno stanje. Rođeni smo za svjesne trenutke uživanja u ovoj avanturi u koju smo došli i opremljeni smo alatima za to.

Ne dajmo da nas uvjere u suprotno.

Izvor: MarinaPapec.com

 

Žena Dijete, sanjar, mama koja zaviruje s druge strane oblaka i vjeruje da se samo ljubav broji.

Komentari