Jednom kada odeš

Kažu ako odeš da se više nikada nećeš vratiti. Rekli su mi tako. Sigurno govore to svima. Ne znam samo da li bi me to trebalo usrećiti ili prestrašiti, možda ohrabriti ili obeshrabriti pa da nikuda se ne maknem, eto vjerujte mi da još uvijek nisam sasvim rastumačila šta poručuju tim ali da su mi govorili, govorili su.

Kažu čak i ako tamo gdje ideš ne bude bolje ipak se nećeš vratiti nazad. Nisam pitala zašto neću a ni zašto je to tako. Odavno preskačem da postavljam ta suvišna pitanja i da trošim svoje riječi uzalud. Poslušam, jer sam vaspitana u tom duhu ali eto neću griješiti dušu pa ću biti iskrena često i ne čujem šta kažu. Slušam ali sa mislima negdje daleko odatle.

Tako sam i tada na te riječi samo neznatno slegla ramenima u znak moguće totalne nezainteresovanosti ili djelimičnog slaganja i krenula dalje. U novi svijet. Tamo gdje kažu da nikada neću pripasti napuštajući ono jedino što imam.

Jednom kada odeš, kada se otrgneš iz tog malog učahurenog gnijezda nikada više nećeš biti isti vjeruj mi.

Želje, snovi, nadanja, mogućnosti više nikada neće biti niti nalik onima koje si nekada imao. Ti sam nećeš biti ni sličan onom sebi od prije. I ne trebaš. I ne moraš. Jer tako je bolje. Jer taj “TI” od “prije” nije znao ono što ti znaš danas. Nije mogao da razumije ono što mu je strano, nepoznato ono što mu oči do tada nisu vidjele a ruke dodirnule. Ono što je sakriveno od onoga što može da ugleda. Ali zato jednom kada ode njegovi vidici biće daleko više segmentirani no što su bili.

Vidjeće ko su ljudi koji su bili tu samo da bi se sladili nevoljama, oni kojima smeta svaki uspjeh, svaka sreća i svako dostiguće. Vidjeće i ko su oni koji su tu samo jer i kad im nešto treba. Oni što te sad vole kao da ste najbolji prijatelji iz djetinjstva jer si eto neki nazovimo auslender. A vidjeće i ko su oni koji su zaista tu samo zbog njega.

Jednom kada odeš

I znaće da ih voli cijeni i čuva.

Vidjeće kako pravi život u stvari treba da izgleda, kako je to imati u životu barem priliku, šansu da se nešto uradi. Vidjeće da ne mora biti đubre od čovjeka da bi ga neko cijenio i poštovao jer su svi ljudi isti i ne važi zakon jačega već važi ono da smo svi ljudi. Da je svaki čovjek – čovjek.

Vidjeće da se može živjeti u harmoniji, da ljudi mogu zaista biti ljubazni prema tebi samo zato što ste se sreli na ulici ili u stubištu zgrade. Da se ne mora lagati i krasti da bi se do nečega došlo. I da možeš disati, zaista disati i biti okej. Vidjeće sve ono što kod kuće nije. I takav će više voljeti čak i to mjesto odakle je došao, jer opet on sam biće okej.

Neću da lažem pa da kažem kako sam ja uvijek i oduvijek voljela taj svoj mali grad u kojem sam se rodila.

Neću reći ni da nisam. Neću jer ne bih bila iskrena, više sam ga silno željela izbrisati sa adrese prebivališta a opet ga ostaviti da eto “visi” tu negdje. I evo jesam. I sad kada jesam ne mogu reći da ne fali. Ne mogu reći da ne nedostaje. ALi u redu je. I iskreno više volim da mi on nedostaje nego da sam željna svega tako da moj lični balans kaže da je to sve u redu. A ovo more i već u oktobru okićene palme samo dodaju koji tas na stranu ovog lijepog grada koji mi je pružio dom. Koji me je u jednu ruku ponovo vratio na neki početak a u drugu preskočio je silne etape i stavio baš tamo gdje bih trebala biti.

Sve u svemu ja i dalje ne znam da li su me ohrabrivali ili obeshrabrivali da odem, ali hvala im.

Hvala njima svima i ovima što su ohrabrili i ovima što su pokušali obeshrabriti jer znate kako kažu da takve stvari daju onim upornim ljudima samo vjetar u leđa da baš onda u inat uspiju u svojoj namjeri. Ne, nije bilo lako i nije lako još uvijek, a bome ne očekujem da će biti lako ikada ali je ljepše. Lakše. I znate šta? U redu je. Osjećam da ovdje bih mogla I da pripadam.

A to je važno, zar ne?

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari