Ono si što nosiš u sebi

Dođeš tako u godine kad shvatiš poentu.

Kvalitet života se mjeri najprije zdravstvenim stanjem, uslovima stanovanja, zadovoljstvom poslom kojim se baviš, finansijskom sigurnošću i prilikama da putuješ i da sagledaš kako sve ovo ovdje izgleda negdje drugdje.

Svakodnevno trčimo, gubimo se u nametnutim obavezama, planovima koji drugi imaju za nas, a opet tapkamo u mjestu. Život koji se pretvori u rutinu ustvari je životarenje, koje ne pruža osjećaj punoće i samokontrole.

Mnogo važnije od ovoga je stanje duše.

Rutina nam uskraćuje kreativnost, lične potrebe i mogućnost da gospodarimo svojim vremenom. Ako je Božije vrijeme vječnost, ljudsko trajanje u njemu je samo tren. Ne znamo kad će se zaustaviti žila kucavica, nemamo saznanje kad će kazaljke stati.

Srećan život je uslovljen relacijama sa osobama koje nas okružuju u svakom trenu. Kako se pozicioniramo tako će nam i biti.

Nedovoljno pažnje se pridaje međuljudskim odnosima i njegovanju istih.
Čovjek koji uspije da tokom života izgradi čvrste veze zasnovane na ljubavi i uzajamnom poštovanju obezbijedio je svojoj duši mir u tom univerzumu kojeg sve religije definišu kao vječnost. Skladni porodični odnosi utiču na razvoj zdrave i samopouzdane ličnosti, sposobne da se socijalizuje i prilagođava različitim društvenim okolnostima.

Smijeh je lijek, nadoknada za sve trenutke nesigurnosti i odbačenosti. Čovjek koji se u životu opredjeljuje za zajedništvo mora biti tolerantan i pratiti neke od nepisanih kodeksa etičkog ponašanja. Njegovanje partnerskih odnosa u braku, na poslu umanjuje stresne situacije, obezbjeđuje emocionalnu podršku i pruža jak osjećaj sigurnosti.

Volimo da bi bili voljeni. Volimo da bi dali i dobili zauzvrat. Volimo da bi nahranili i napojili dušu. Poštujemo se tolerišući razlike koje postoje među nama da bi drugoj strani pružili slobodan prostor i privatnost i naravno isti dobili za uzvrat.

Jer na kraju život nam vraća ono što mi emitujemo prema drugima.

To nije pitanje reciprociteta, već zdravog rezona i prirodnog toka stvari. Ravnoteža mora postojati i među ljudima i među događajima.

Čovjeku je svojstvena i zloba i zavist i pakost i podmuklost i ljubomora i laž. U psihologiji mase ova nezdrava stanja svijesti još više podstiču animalne porive iz lanca ishrane, u nepravednoj borbi Davida i Golijata za opstankom.
Kad takva osjećanja preovladaju ona žderu zdrave stanice u ljudskom tijelu.

Od praha smo postali, prahu se i vraćamo. Velika su iskušenja na kratkom ovozemaljskom proputovanju. No, iracionalno u čovjeku stalno budi strah od smrti i lamentacije zbog ograničenosti životnog vijeka i prolaznosti života.

Nije svejedno sa kojom i kakvom savjesti zatvaramo oči po poslednji put i predajemo dušu – Bogu ili đavolu. Sve je stvar ličnog odabira i zasluga, naravno.

Autor: Danica Spevak / Izvor: Nebu pod oblake

Oduvijek me je privlačila snaga riječi. Moja duša rođena je tamo gdje se planine gordo nad morem nadvisuju, pa još uvijek budna sanjam. Riječima oslikavam stvarnost jer želim da vas suočim sa istinom

Komentari