Trač

Čitam u Hrvatskim novinama kako je neka bakica osuđena zbog tračanja rođaka i susjeda. Velika je to vijest za malenu Hrvatsku, a mišljenja su podijeljena. Ja više ne živim u Hrvatskoj hvala Bogu. Ali a tračem se susrećem cijeli život i gadi mi se.

Daleko od toga da svi ponekad nekoga malo ne otračamo.

No gdje je granica klevetanja i postoji li ona uopće, ili se radi o neovlaštenom zadiranju u nečiji život koji bi trebao biti kažnjiv? Jer nije isto prokomentirati prijateljičin kaput ili se umiješati u nečiji privatni život širenjem neistina i zlobnih komentara.

Više od polovice svojeg života provela sam u malenim mjestima, gdje je trač nešto sasvim normalno i ljudi se njime puno bave. Tračaju svi. Trača se susjedov novi auto i susjedin navodni ljubavnik. Trača se da bakica u selu puno previše pije, trača se da je netko glup, da je ukrao, da nije dobar. Iza trača, svakog trača a ne ponekog, ustvari se krije zloba i glupost. I velika hrabrost, ako mogu tako reći, jer trač uvijek, ali baš uvijek dođe do osobe koja je na tapeti. Uvijek me fascinirala potreba ljudi da svoj nos zabijaju tamo gdje im nipošto nije mjesto, a to su tuđi životi. Kako si netko uopće može dozvoliti da govori o nekome ne stavljajući se prethodno u njegovu kožu i ne razmišljajući da je svatko od nas drukčiji i sam za sebe najbolje zna… Trač živi i on je opasan, htjeli mi to priznati ili ne. On je rak rana bilo kojeg odnosa i života u sredinama.

Čini se nadalje da nema osobe koja nije bila žrtva nekog trača.

Što se mene tiče, ja sam prije nekoliko godina bila na rubu da tužim osobu radi širenja štetnih i opasnih laži o meni. Sjedeći u odvjetničkom uredu, nikad neću zaboraviti odvjetnicu koja me uvjeravala da bolesnoj osobi ionako nitko neće vjerovati i da je za mene najbolje da se maknem i ne spuštam na njihovu razinu. Ali ipak se sjećam koliko je boljelo. Na kraju sam od tužbe odustala i uvijek žalim radi toga. Trebala sam istjerati mak na konac, pokazati da se sa mnom ne može samo tako igrati.

Trebala sam kazniti tu osobu kao primjer drugima i jednostavno ih odsjeći u korijenu. Jer trač je ustvari laž, iako su oni koji tračaju na žalost uvjereni kako pričaju istinu. Zato što su u svojoj osnovi bolesni ljudi. Nikad neću razumjeti kako uopće dođu na ideju da preuveličaju neku stvar ili lažu, uvjeravajući prvenstveno sebe, a onda i druge, kako je to ustvari istina.

Takvi ljudi su zli i bolesni, i uvjereni kako je njihovo bogomdano pravo da nekoga klevetaju. Tko im je dao to pravo? Otkud im ono? Zar smo svi rođenjem i suživotom s drugima automatski dobili ovlast da zabijamo nos u tuđe životne probleme, odluke ili izbore?

Zloba

Ali na stranu zabijanje nosa u tuđe živote, očito je nekima u njihovim životima previše dosadno i nezanimljivo. Ja ovdje govorim o čistoj zlobi, o škođenju ljudima jednostavnim komentiranjem pred drugim ljudima. Mogu razumjeti da poslovno uspješan i bogat čovjek može prokomentirati bankrot nekog čovjeka, znajući koji razlozi su vjerojatno doveli do toga. Mogu razumjeti da dobra majka koju njena djeca vole prokomentira otuđenje tuđeg djeteta od roditelja.

Isto tako mogu razumjeti da prelijepa žena koja drži do sebe zacijelo ima svoje mišljenje o susjedi koja hoda s masnom kosom i 50 kilograma viška. Ali ne mogu razumjeti ljude koji svoje vlastite probleme guraju pod tepih a komentiraju te iste probleme kod drugih ljudi. Tu se radi ili o ljubomori, ili o nerazumijevanju, ili jednostavno gluposti.

I u svojih 42 godine života primijetila sam jedan interesantan fenomen.

Uspješni ljudi, hrabri ljudi, oni koji su zadovoljni svojim životima, oni ne tračaju druge. Najveće trač babe su upravo one sitne duše koje ne znaju kud bi i kamo bi sa svojim životima. Nezadovoljni samima sobom, čangrizavi i agresivni, bave se verbalnom agresijom i tako škode drugim poštenim ljudima. Obično su slabići koji u vlastitom životu nisu donijeli nijednu pravu iskrenu odluku, pa se bave odlukama drugih. Ne vole ih ni vlastita djeca ni rodbina, ali oni to uspješno skrivaju. Svi drugi su im za sve uvijek krivi, i ne preuzimaju odgovornost za ništa što su krivo napravili. I bez obzira na to što njihovi životi to ne dokazuju, oni samo smatraju da su najpametniji.

Ne slažem se sa psiholozima koji kažu da na trač treba odmahnuti glavom i nasmiješiti se.

Mislim da tim ljudima treba pokazati zube, jer to je jedino što su u stanju razumjeti. Trač je agresija na koju treba uzvratiti istom mjerom. Ne tračanjem, nego direktnom konfrontacijom. Kad tračera upitate zašto širi laži i zabada nos gdje mu nije mjesto, on se brani. On će vam reći kako vi sami niste svjesni da priča istinu, jer zaboga, tko ste vi da poznajete vlastitog sebe, on sigurno zna bolje.

Kad mu ukažete na njegove probleme i greške, on se počne braniti. Nije on kriv, krivi su drugi.

Ako ga direktno upitate odakle mu pravo da komentira vaš život, on će naći razlog koji mu daje to pravo. Jer problem je s njima što baš kao i svaki agresor, smatra se ovlaštenim da vrši agresiju nad vama. Zato što vam je roditelj, susjed, rođak, ili naprosto neprijatelj, on smatra da ima pravo da vas komentira. Kad mu date do znanja da to nećete tolerirati i da će trpjeti konzekvence, prvo će sam sebe žaliti, jer u svojim očima nije kriv, ali na kraju će se povući. Uvijek podvijenog repa.

Za mnoga moja prijateljstva u jednom trenutku ustanovilo se da se radi o običnim trač-babama.

Ti ljudi vas navuku da se otvorite a onda seciraju vaše probleme pred drugima da bi ispali pametni ili jaki. Vi ste ionako slabić i kukavica i ništa ne znate. Oni su najpametniji i najbolje znaju. Kad to konačno dođe do vas, a uvijek dođe, postoji samo jedno rješenje. Prekid.

Tako su završili mnogi ljudi iz mojeg života, i nikad ne žalim radi toga. Moja energija je usmjerena na dobronamjerne, prave prijatelje. Ljude koji žive svoje živote onako kako znaju i umiju, iskreno i bez puno drame, i bez potrebe da lažu i tračaju.

I zato, svačeg sam se naslušala u životu.

Trač
Image by © Templer/Corbis

O meni ponekad kruže priče na koje se zaista mogu samo nasmijati. Neke od njih su skoro završile na sudu. Neke od njih su samo priče, izmišljene bajke koje moj prijatelj kaže da ni pas s maslom ne bi mogao progutati.

Ali to je tako, u nedostatku informacija ljudi si daju pravo da kreiraju neke sulude priče o vama misleći kako su najpametniji i sve znaju.

U konačnici kad legnete u krevet vi sami znate najbolje sve svoje probleme i kako ih riješiti. Sve drugo su opasne laži u kuloarima ludih i bolesnih ljudi. Koje vam obično jako dobar prijatelj ionako dojavi. Što su dakle postigli tračeri? Ništa doli trajnog rezanja iz vašeg života. Koje će po njihovoj priči opet biti vaša zločestoća ne njihova.

Ali bitno je da ih se riješite, pa neka pričaju sami sebi što god žele. Neka se opravdavaju kako ste vi ludi, kako ste zli i beskompromisni.

Nitko, ali baš nitko nema pravo iza nekog seoskog plota komentirati vaš privatan život.

I na koncu konca, od onog strašnog iskustva kojeg sam imala, razlikujem netočne priče o meni i tračeve, iako je mala razlika. Ako ikad osjetim da neki trač počinje primati ogromne razmjere za moju dobrobit i dobrobit moje djece i partnera, ovaj put vidimo se na sudu. Ako netko nije u stanju sam razumjeti da je trač verbalna agresija i u svakoj normalnoj državi tuži se za klevetu, onda možda sud pomogne takvim ljudima da shvate razmjer svoje zlobe i gluposti. Svatko pametan ionako je već shvatio i nema potrebu klevetati drugoga. I točka.

A za kraj, jedna poučna priča iz bespuća društvenih mreža koju ću iskoristiti u ovu svrhu.

„Jednom davno, starac je širio glasine o svom mladom susjedu da je lopov, zbog čega je mladić uhićen. Nekoliko dana kasnije dokazano je da je mladić nije kriv. Kada su ga pustili iz pritvora, mladić je zbog lažnih optužbi odlučio tužiti starac.

Starac je na sudu rekao: “To su samo komentari. Nikome nisu naškodili.”

Sudac je prije presude starcu rekao: “Napiši sve ono što si rekao o mladiću na papir, a zatim taj papir poderi na komadiće i na putu do kuće izbaci ih kroz prozor automobila. Sutra se vrati u sudnicu, i čut ćeš svoju presudu.”

Sutradan, prije izricanja presude sudac je rekao optuženom: “Prije nego što čuješ presudu, želim da izađeš i pokupiš sve papiriće koje si jučer bacio kroz prozor svog automobila.”

Starac je rekao: “Ne mogu to učiniti. Vjetar ih je otpuhao, i ne mogu ih pronaći.”

Tada je sudac rekao: “Na isti način, jednostavne riječi i komentari mogu uništiti ugled i čast druge osobe do te mjere da se više ne može popraviti. Svi trebamo biti upravitelji našeg jezika, da ne bismo bili robovi naših riječi. Ogovaranja su gora od lopova, jer kradu dostojanstvo, čast, ugled i vjerodostojnost druge osobe, što je nemoguće vratiti.

Zato zapamtite ovo: Kad vam se noga oklizne lako je vratiti se u ravnotežu, ali sve što kažete se ne može povući jer je već izrečeno!”

Zovem se Dubravka Lisak i rođena sam 1976. godine u Zagrebu. Od djetinjstva sam pokazivala veliku sklonost pisanju, pa iako sam u srednjoškolskom dobu glasila kao jedna od nadarenijih učenica što se pisanja tiče, profesionalno se pisanjem počinjem baviti tek preseljenjem u Dublin. Iza mene je nekoliko započetih projekata koje još nisam završila, jer pišem uz radne i obiteljske obaveze. Kolumnistica sam na nekoliko hrvatskih portala. Ponekad pišem ozbiljne članke u kojima komentiram zbivanja iz svijeta iseljenika, ponekad se bavim popularnom psihologijom koja će ostati moj najveći hobi, a najviše volim pisati nevezano za išta, više vlastite misli i razmišljanja o svemu i svačemu. Enfant terrible vlastitog rodnog mjesta, uživam u anonimnosti metropole kao što je Dublin. Tek ovdje počela sam živjeti i ostvarivati samu sebe u potpunosti. Majka, žena, razvedenica, poslovna žena, obična radnica… bila sam sve. Moje životno iskustvo je bogato, a kao svoju najveću vrlinu navela bih beskrajnu hrabrost i mogućnost da uvijek počnem ispočetka. Volim nove stvari, polako gradim svoj život daleko od rodnog doma i konačno sam sretna. Volim pomagati drugima, volim istraživati nove stvari i nikad mi nije dosadno. U starosti se vidim na Tajlandu okružena palmama, knjigama jer užasno puno čitam, i laptopom na kojem ću pisati svoje knjige. Ideja imam mnogo ali vremena malo, pa ipak se trudim i jako puno pišem. Svaki svoj slobodni trenutak posvećujem pisanju. Ponosna sam na sebe što sam svoj život usmjerila u onom smjeru koji želim, i polako ali sigurno dostižem sve svoje ciljeve.

Komentari